Danas nije lako pronaći ćirilične novine ili internet-prezentacije. Ambalaža na domaćoj i deklaracije na stranoj robi ne prenose informacije na ćirilici. Kompjuteri i mobilni telefoni nude latinično pismo kao radno, a ćirilično kao izborno. Reklamne poruke ispisane su latinicom. Sve televizije sa nacionalnom frekvencijom, izuzev RTS, imaju latinicu kao pismo zaštitnog znaka, uključujući i one koje su najpopularnije među slabije obrazovanim slojevima stanovništva. Ni na ulici, niti u tržnom centru u vidnom polju je nema.

Ćirilica je gotovo sasvim nestala iz svakodnevice građana Srbije. Zašto je to tako istraživali su stručnjaci Zavoda za proučavanje kulturnog razvitka, predvođeni istoričarem Sinišom Stefanovićem. Oni su rezultate upravo završene prve faze istraživanja „Pregled položaja srpske ćirilice u kulturi i javnoj komunikaciji“, predstavili na jučerašnjoj tribini.

Radeći ovo istraživanje naišli smo na paradoks o - fenomenu opadajuće upotrebe moderne srpske ćirilice ne postoji nijedna naučna monografija, premda je ta tema intrigantna i u javnosti često pretresana.

Središnje pitanje ovog rada koncentrisano je na srpsku ćirilicu kao standard. O tome Stefanović kaže:

Pismo je u poređenju sa jezikom znatno podesnije za izradu pravne i pravopisne norme. Promjenljivo tek u drugim vremenskim intervalima, zamjenljivo drugim sistemom pisanja tek izuzetno, ono predstavlja jedan od ključnih elemenata neke kulture. S obzirom na to, brojčani pokazatelji upotrebe srpske ćirilice u štampi, što je kulturni pokazatelj, nametnuli su pitanje istorije njenog normativnog položaja. Da bi se proces razumio potrebno je bilo staviti ga u kontekst istorije jezičke integracije Srba i Hrvata, njenog toka, neuspjeha i posljedica. Stoga smo uporedo posmatrali jezičku politiku i pravnu praksu tih naroda i njihovih novih država.

Stefanović keže da je ćirilica, iako po važnosti prvo i osnovno srpsko pismo, od sedamdesetih godina 20. vijeka zapostavljena, marginalizovana i zapuštena, od potiskivanja u službenoj i javnoj upotrebi do umjetničke stagnacije.

Jezik i pismo zadržali su kvalitet snažnog mobilizatora u hrvatskoj državnoj i nacionalnoj politici, prije i unutar obje Jugoslavije, među Srbima je pitanje pisma posmatrano u prvom redu kao političko, kao činilac u procesu jugoslovenske integracije. U to vrijeme zabilježen je i prvi značajan pad upotrebe ćirilice u Srbiji. Ne osporavajući ravnopravnost pisma, već ga afirmišući, obje Jugoslavije pokušale su da nametnu jezičko jedinstvo. Prva ga je sprovodila na štetu ćirilice, ne zbog snage, već zbog slabosti, a druga isprva primenom sile, a onda inercijom restriktivnog ideološkog režima. U oba slučaja pokušaje uspostavljanja jugoslovenskog jezičkog jedinstva zaustavila je odbrana hrvatskog pravopisa uključujući i latinicu.

OPTUŽENIČKA KLUPA

Kao veliki problem, Stefanović je istakao to što je u periodu raspada SFRJ, srpskoj ćirilici najprije pridodat značaj ratnog simbola i ratnog sredstva da bi, nedugo zatim, bila proglašena za navodnog gušitelja nacionalnih manjina.

Izvor: Večernje novosti