1.     Kako riješiti problem penzija i uopšte socijalnih davanja u Republici Srpskoj?

-       Na ovo pitanje pravog odgovora nema već godinama. Ako se smatra da je optimalan odnos između zaposlenih i penzionera 3:1, te kad se zna da trenutno u Republici Srpskoj ima više penzionera nego zaposlenih, postavlja se pitanje ko će to da zaradi za penzije, odnosno kako riješiti problem starenja/odumiranja zemlje. Mi smo prinuđeni da se svaki mjesec zadužujemo kako bi isplatili penzije a čime dodatno opterećujemo privredu koja realno ne može da izdrži ovoliki broj penzionera i ostalih socijalnih kategorija. Ovaj problem je jedan od najtežih u našoj zemlji i mi još nismo čuli pravo rješenje niti od jednog političara, odnosno političke stranke. Nažalost, niti mediji nisu dovoljno insistirali na ovom pitanju u ovoj kampanji a što dosta svjedoči o tome da kao društvo uglavnom uopšte nismo fokusirani na goruće probleme.

2.      Kakav privredni model treba da definiše Republika Srpska u narednih dvadeset godina?

-       Naše društvo i njegova ekonomija nalaze se dvadeset i pet godina u procesu tranzicije iz socijalističke u kapitalističku ekonomiju. Po dužini tranzicionog procesa smo svojevrsni svjetski rekorderi. Međutim, da tragedija bude veća, toj tranziciji se uopšte ne nazire kraj. Očigledno je da prave volje među političkom i intelektualnom elitom za završetak tog procesa i prelazak na tržišnu privredu još uvijek nema. Prateća posljedica toga jesu i hronični problemi u funkcionisanju vladavine prava jer ove nema i nije moguće da je bude bez apsolutnog poštovanja privatne svojine a koja je opet conditio sine qua non tržišne kapitalističke privrede. Štaviše, čini se da u posljednje vrijeme značajan broj političkih subjekata, kako onih u poziciji tako i u opoziciji, kako onih lijevih tako i desnih, zapravo zagovara povratak planskoj, intervencionističkoj privredi i njenim mehanizmima i odgovarajućim reperkusijama u ostalim društvenim aspektima.

Ova kampanja nam nije pružila precizan odgovor na pitanje kakav to konkretan privredni model nude političke partije, odnosno postoji li danas u Srpskoj neko ko ima konzistentan privredni model kao odgovor na izazove brojnih ekonomskih problema sa kojima se suočavamo. Kao i sa ostalim važnim pitanjima, i po ovom problemu partije su jedinstvene u pukom frazerstvu i demagoškom kombinovanju socijalne pravde i tržišne privrede, radničkog samoupravljanja i kapitalističkih primanja, odnosno svi su za sve što najbolje svjedoči o tome da, zapravo, iza svih tih silnih riječi i kandidata nema ama baš ničega konkretnog kad je ekonomska vizija u pitanju.

3.     Kako riješiti problem viška zaposlenih u javnoj administraciji?

-       Ovo je još jedno od ključnih pitanja na koje godinama unazad ne dobijamo odgovor od ključnih političkih partija. A i kako bismo, kad su sve iole važnije stranke tamo gdje su na vlasti pozapošljavale svu svoju bulumentu stranačkih aktivista na javnim jaslama. Bilo da je riječ o partijama pozicije ili opozicije one nemaju nikakvu namjeru da smanje broj zaposlenih u javnoj administraciji. Naprotiv, svima su cilj dodatna zapošljavanja u javnom sektoru što će značiti dalje propadanje privatnog sektora koji odavno već ne može da prati ogromne troškove javne administracije, a u kombinaciji s enormnim izdvajanjima za socijalne transfere. Niti jedna partija ni kandidat se nisu obratili preduzetnicima, te smo svjedoci tragičnog fenomena da preduzetnički sloj nema svog političkog reprezenta što ima i tek će imati katastrofalne posljedice po društvo u cjelini budući da najinovativniji i najproduktivniji dio društva nema suštinski uticaj na političke odluke, već se sve prepušta tajkunima i političko-bezbjednosnim krugovima. Zato su mali i srednji preduzetnici, a koji bi trebali činiti kičmu ekonomskog i, uopšte, društvenog razvoja svake pa i naše zajednice, kod nas u zapećku i predstavljaju puki objekt voluntaristiških eksperimenata nedorasle političke oligarhije kojoj je neobično zgodno da sve svoje promašaje kompenzuje povećanjem poreza i drugih nameta po leđima upravo tog srednjeg i malog preduzetničkog sektora. Time se sječe grana na kojoj kao društvo sjedimo i koja bi trebala da zapošljava najveći broj građana, no za to nikoga nije briga a političare ponajmanje.

U svakom slučaju, bliži se kraj i ovoj predizbornoj kampanji. Jasno je da će nam i u naredne četiri godine biti isto kao i do sad, ko god da pobjedi. Jer, ništa novo i kvalitativno drugačije nije ponuđeno niti ovaj put. Na kraju krajeva, ista lica i iste riječi se ponavljaju neprestano od kraja rata naovamo. Nemamo nova lica, nove ideje i nove programe i to se itekako osjeti. Jedino je pitanje da li u budućnosti možemo da se nadamo odgovorima na postavljena pitanja.

Sa ovim dosadašnjim likovima-nemoguće.

Redakcija Frontala