Seferi je, sa idejom da relaksira albansko-srpske odnose nakon prekinute utakmice zbog drona sa mapom "velike Albanije" i talasa nasilja uperenih protiv albanskih radnji širom Vojvodine, provozao u studiju svoj dron sa nazivom konkurentne emisije i naizmjenično sa voditeljem govorio srpski i albanski. On prenosi kakve su bile reakcije na njegov 10-minutni šou, zatim  objašnjava  ko su nosioci ideje "velike Albanije" i kakva je njihova realna politička snaga, opisuje neobičnu biografiju skorašnjeg gosta Beograda, premijera Edija Rame koji je svojevremeno prefarbao sive socrealističke zgrade u Tirani u najveselije boje i za to dobio prestižnu međunarodnu nagradu. Čućete i zašto je odlučio da kao 22-godišnjak 2007. godine ostane u Beogradu  i kako ga je taj grad osvojio.

Ti si trenutno, na društvenim mrežama i medijima, jedna od najpopularnijih ličnosti u Srbiji. Naravno, poslije gostovanja u emisiji "24  minuta sa Zoranom Kesićem", gdje si „pilotirao“ jednim dronom. Kakva je  zastava bila na dronu?

Bila je zastava konkurentne emisije "Bulevar". Ideja je bila da se malo našalimo na račun svih ovih događaja u odnosima Albanaca i Srba, odnosno Albanije i Srbije, pošto je situacija eskalirala nakon utakmice između dva nacionalna tima. Ovo nije bila fudbalska greška, nego se uključila cijela srpska politika i srpski mediji, ali i svi Albanci, gdje god oni postoje. Ovo je veći konflikt nego što smo navikli. Ideja je bila da se to malo smiri, ne samo u Srbiji. Moje gostovanje  su prenijeli svi albanski mediji i to se  raširilo po društvenim mrežama. Preko 100.000 ljudi je to šerovalo, što znači da smo postigli da uradimo dobru stvar.

Da li je bilo razlike u reagovanju u Beogradu, Prištini i Tirani, kada je riječ o tvom gostovanju kod Kesića?

Ne. Ljudi su uglavnom tu situaciju prihvatili kao jako smiješnu i dobru reakciju. Albancima se naročito svidjelo to što smo pričali dijelom i na albanskom, po neku kratku rečenicu. Nisu mogli da vjeruju da je to moguće u Srbiji, to vidim iz njihovih komentara. Uglavnom su sve reakcije bile pozitivne, čak sam dobio puno zahtjeva za intervjue. Ljudi su pisali kolumne u znak podrške .

Dron je poremetio krhke albansko-srpske odnose. Jesi li ti sklon onima koji to nazivaju jednom običnom krpom ili onima koji kažu da je to bila teška politička provokacija i ponižavanje Srbije? Kako si ti to doživio kada si video na ekranu?

Mislio sam da je reklama Red Bula, jednostavno neka reklama koja leti iznad stadiona. To obično biva. Mislim da to nije zrelo jer nas podsjeća da ne možemo da cijenimo drugog kao  partnera, već samo gledamo kako da ga ponizimo i kako da se ne prevaziđu situacije koje su provokativne i koje mogu da unište društva za samo kratko vrijeme, a radilo se mnogo dugo.

Pri tome, kad se pogleda istorija, što je još čudnije, Albanija nije nikada imala nikakav direktan konflikt sa Srbijom i nikada nije učestvovala u borbi protiv Srbije. Što više, Albanija je nekada, prije sto godina, pomogla srpskim vojnicima da prolaze kroz njenu teritoriju i da stignu do Soluna. Tako da ne znam zašto uvijek postoje negativni primjeri,  ili je mi mijenjamo usput ili je ne poštujemo dovoljno.

Ono što danas zanima ljude u Srbiji, koji bi da razumiju šta se događa, jeste - čiji je politički program Velika Albanija?

U Albaniji je postojala jedna stranka koja je pokušala na prošlim izborima da na tu formu dobije glasače. Međutim, nije uspjela ni da uđe u parlament, niti da pređe cenzus. Postoji na Kosovu Pokret za samoopredjeljenje, koji to podržava. Postoje ljudi koji su, ne ideolozi, nego to stalno podržavaju u svojim programima. To su uglavnom otadžbinske organizacije koje su u manjini i koje pokušavaju da to pokažu kao neku moguću stvar. Međutim, ni jedna politička stranka, koja je ozbiljna, nema to u svom programu. Ne znam za to da neko baš vjeruje da to može da se dogodi.

To je jedna mitološka ideja koja je nastala zbog toga što su Albanci, kao i drugi narodi u regionu, ostali na teritorijama gdje su živjeli, ali nisu živjeli u jednoj državi. Zato se to zove „prirodna Albanija“  jer je po njima prirodno da, tamo gdje žive Albanci, žive ujedinjeni jer su blizu jedni drugima.

Osim na Internetu, gdje je bilo par kampanja, to niko nije nikada podržavao. Ne postoje takve ideje. Čak su jasno rekli i ljudi iz albanske politike i sa Kosova, da ne postoje ideje "velike Albanije", u smislu da politika želi da ih realizuje. One postoje po Internetu. Postoje i takve zastave i razne zastave, na stotinu zastava, kao što postoji stotinu srpskih zastava i varijanti. Ali to su samo nekakve internetske akrobacije.

Zbog cijele ove situacije, odložena je posjeta premijera Albanije, Edija Rame, ali je samo odložena. On dolazi za koju nedjelju. Molila bih te za jedan kroki portret ovog političara sa neobičnom biografijom?

Uglavnom nisam neki fan političara, ali kada ljudi zaslužuju nešto, ili su uradili nešto, treba ih podržavati. Edi Rama je, kao slikar i umjetnik, dugo godina živio u Parizu, svjetski čovjek. Čovjek koji je uradio stvari o kojima na Balkanu nije lako pričati. Živio je drugačiji život. Kada se vratio u Albaniju, postao je ministar kulture, a potom i gradonačelnik Tirane, tri godine. Tirana je, sem onog starog dijela, dobila ogroman broj stanovnika. Godinama se to povećalo. Zgrade su bile komunističke, napravljene bez fasada, bez neke estetike. Edi Rama je odlučio da napravi umjetničku intervenciju na cijelom gradu. Ofarbao je cijeli grad različitim veselim bojama, za šta je dobio nagradu, kao najbolji gradonačelnik, 2004. u Londonu.

On je otvoren lik. Primio je iz Srbije Gorana Bregovića i dodijelio mu ključ Tirane, kao počasnog građanina, 2005. godine. Nakon trećeg mandata se kandidovao za predsjednika Socijalističke partije. U tome je uspio. Onda je dobio mandat premijera, nakon pobjede onih koji su bili na vlasti.

Edi Rama je čovjek sa kojim može da se priča. On je obrazovan, nema sve manire ljudi sa Balkana. Mislim da će biti zanimljivo, i srpskim medijima, da ga vide i da popričaju sa njim, ukoliko budu imali priliku. On je čovjek koji prilično zna šta radi. Mislim da je on jedini čovjek koji je pokušao, i uspio, da Albanija dobije status kandidat za članstvo u EU, iako se prethodna vlast trudila toliko dugo. Zbog mnogo čega je on uspio da ubijedi svijet da je on novi čovjek Albanije i da će on učiniti da stvari krenu na bolje. Mislim da ima dobru reputaciju na Zapadu, govori mnogo jezika, govori francuski odlično, italijanski i engleski. Znači, može da bude dobar partner. Ne mislim da je zatvoren za komunikacije oko zajedničkog djelovanja u regionu.

Znači, primićemo jednog zanimljivog gosta iz Albanije. Da se vratimo na priču o tebi. Ti si 2007. godine riješio da ostaneš u Beogradu i da odatle pratiš šta se sve događa i u Srbiji i u cijelom regionu. Koliko si tada imao godina?

Tada sam imao 22 godine. Odlučio sam da pratim događaje u Srbiji. Kao jako mlad sam radio kao novinar, tokom mojih studija. To mi je bio studentski posao. Bio sam jednom u Beogradu, 2006. godine. Ali, to je bilo organizovano, uz pratnju policije. Pomislio sam da mi imamo konflikt sa ovim ljudima i da bi neko trebalo da kaže šta se tu dešava, da bi se bolje upoznali i bolje prevazišli sve te situacije. Odlučio sam da ostanem u Beogradu, da izvještavam o događajima, ne samo u Srbiji, nego i regionu.

Cijenim da ljudi, koji su zatvoreni, koji ne žele da saznaju šta se događa kod njihovih komšija. Što više saznamo i što više možemo da uporedimo, bilo kakvu granu, bila to kultura, ekonomija ili politika, onda možemo da saznamo gdje smo mi i zašto treba neke stvari da mijenjamo. Moramo da gledamo komšije kao primjer za sebe.

Sedam godina si u Beogradu. Da li to znači da te je Beograd osvojio?

Mislim da jeste. Odrastao sam u Beogradu na neki način. Ovo je završetak osme godine u Beogradu. Mislim da je dolazaku Beograd bio jedna od mojih najboljih odluka u životu. Upoznao sam divne ljude, divne prijatelje, ljude koji su mi pomagali u raznim situacijama - i na poslu i u privatnom životu. Mislim da je to bila jedna od najboljih odluka.

Da li si imao neprijatnosti, da li su te prepoznavali kao Albanca?

Prepoznali su me ljudi, naravno. Imao sam možda verbalnih konflikta, ali ja nisam tip koga ljudi prepoznaju kao problematičnog. Mislim da sam uspio da sve ljude sa kojima sam bio u komunikaciji privučem na svoju stranu. Bitno je kako se čovjek ponaša i gdje god da ode, može da nađe svoje mjesto.

Ti si bio mlad dječak devedesetih, kada se sve to događalo, što se događalo na Kosovu. Kakvo je iskustvo tvoje i tvoje porodice?

Iskustvo moje porodice i moje je slično mnogim ljudima na Kosovu. Prve stvari koje se sjećam jeste prvi dan kada sam pošao u školu. Tada su Albanci počeli da bojkotuju nastavu na srpskom jer su morali da uče po planu i programu Srbije, nakon ukidanja autonomije i nakon početka svih ovih događaja koji će poslije dovesti i do raspada Jugoslavije. Prvi dan u školi nisam mogao da nastavim jer su bili neki protesti i suzavci. Poslije toga nismo išli dva mjeseca u školu.

Devedesetih su bili razni problemi, svako od nas je pokušavao da preživi, sve do bombardovanja. Bila su hapšenja ljudi iz porodice, do toga da smo morali da hodamo pješke, da bi izašli iz Kosova jer su počeli da bombarduju Kosovo. Sa druge strane, Srbi su bili prilično ljuti zbog toga na nas. Morali smo da hodamo ka Crnoj Gori, do Rožaja iz Peći, pošto sam ja porijeklom iz Peći. Do Rožaja ima otprilike 48 kilometara. Ta dva i po mjeseca, dok je trajalo bombardovanje, mi smo bili u Ulcinju, gdje smo živjeli kao izbjeglice.

Poslije tog iskustva, sa kakvim si osjećanjem došao prvi put u Beograd i Srbiju?

Znao sam da je i kod vas bilo ljudi koji nisu bili na ratištu u trenutku dok se to sve događalo. Znao sam da takva građanska varijanta postoji i ovdje, da postoje ljudi koji su zainteresovani za prevazilaženje ovakvih situacija i tenzija. Takve situacije su me možda ojačale da želim da vidim nešto bolje i da vidim da ovo nije stanje koje  treba da bude trajno, jer buduće generacije na treba da pate jer je nama nedostajala volja da sredimo i vidimo stvari onakvim kakve one i realno jesu.

 Šta je u ovom trenutku najvažnije za pomirenje Srba i Albanaca?

Mislim da političari treba da kažu da je trenutak za pomirenje i da oni daju „dozvolu“  običnim ljudima da to i urade. Obični ljudi ne treba da se boje ako žele da odu u Prištinu, da ih neko zastrašuje da tamo može nešto da im se dogodi, kao i obrnuto. Sem političara, i obični ljudi treba da sarađuju međusobno i da se ti pozitivni primjeri promovišu, a ne da se, svi oni koji sarađuju, smatraju izdajnicima.

Postoje razne potrebe koje ljudi mogu da ostvare preko regionalne saradnje, da bude više posla svugdje, da ljudi rade, i u jednoj i u drugoj zemlji, u čitavom regionu. Mislim da su ključni problem političari koji ne daju da obični ljudi komuniciraju. Po njima, to nije u redu, ali je u redu da Hašim Tači, premijer Kosova, i Ivica Dačić, bivši premijer, a sada ministar spoljnih poslova, zajedno idu u Brisel i tamo se slikaju zajedno.

Problem je u huškanju, što političari rade kada se sretnu i ne daju neku pozitivnu nadu. Naravno, i mediji moraju više da pričaju o pozitivnim primjerima, koji zaista postoje.

izvor: RSE