Recite da ste često u Sarajevu i da imate nekolicinu prijatelja sa invaliditetom sa kojima želite da se vidite kad ste tu..

Tako bi i ovaj put. Nađete se sa dragim prijateljem, popićete kafu. I skoknućete do jedne knjižare, da nešto pokupite. Kazaćemo, skoknuti.

Veliki šljašteći tržni centar. Čeka vas ispred i pada dogovor - unutra pijete kafu. Inače, prijatelj vam, recimo, koristi kolica, pa kao svaka prijateljica, hoćete da mu pomognete. Pogurate ga malo, nije frka. Kao prijateljica sa invaliditetom, malo se i naslonite.

Ulazite u zonu neprirodnog svjetla, nasmijanih lica na ulazu u butike i iznenađenih pogleda osoblja u kafiću. Sve vam je nešto neobično, ali ponašate se kao da se ne dešava.

Pijete kafu i smijete se. Onim glupim zgodama i nezgodama koje doživljavate kao osoba sa invaliditetom, onom ludo zanimljivom humoru, pomalo crno obojenom, kad vam se dese stvari zbog kojih vam se nekad grlo stezalo, suze navirale na oči, a danas im se nasmijete, jer se dešavaju onima bez invaliditeta jednako često kao i vama. Padnete, ustanete, nasmijete se i produžite dalje.

I to ne kao one jeftine fraze na koje nalijećete na nekim besmislenim fotografijama na društvenim mrežama.

Ljudi vas i dalje gledaju. I dalje krajičkom oka i nekim mini dijelom mozga registrujete, ali ipak ne shvatate.  Završavate kafu, ustajete i krećete. Ne znate kojim ste pogledom ispraćeni, niste se okretali. Niste im ometali rad, kao oni vašu kafu pogledima.

Shvatate da možete autobusom do željene knjižare, ali, avaj, ide jedan prilagođeni autobus, a vama stiže onaj neprilagođeni što se rotira sa tim vašim željenim i potrebnim. Nema veze, ubićete vrijeme pričom i stići će drugi.

Sjedate na stanicu. Ustvari, razmišljate da sjednete na stanicu, a djevojka koja sjedi na klupi već se pomjera. Čudna je moć telepatije. Sjedate pored djevojke, a ona se snebiva. Malo pogleda u vašeg prijatelja, pa malo u vas, pa tako u krug, pa nikako da artikuliše svoju reakciju. I količinu nelagode u njoj.

Stže tramvaj. Neprilagođen. Niskopodni, doduše, bez rampe, ali tramvaj. Kaže vam prijatelj, mogli ste ovim tramvajem do odredišta. Ok, može, nema problema, ali – kako će ući?

Brže bolje, zamoli on tri momka da ga unesu u tramvaj. Dvojica sa strana, jedan da uhvati za ručke kolica. Hop, dva poteza i u tramvaju je. U tramvaju svi priskaču da se unese, da se napravi prostor, i pođoste tramvajem.

Nakon dvije stanice, izlazite. Opet tri momka, dva poteza i van tramvaja je.

Samo, imate jedan problem. Na izlasku iz tramvaja, shvatate da je trotoar u fazi građevinskih radova. Uskim dijelom od ivice trotoara do dijela koji je u fazi sanacije gotovo da se ne može hodati, a kamoli voziti u kolicima. Upadate u taj dio koji je u fazi sanacije, pijesak, zemlja, ne znate ni sami šta je. Kolica stala i ni da se pomjere.

„Mogu li da pomognem?“, čujete ispred sebe. Momak s osmijehom prilazi i pita kako da pomogne vašem prijatelju. Izlazite na onu maloprije spomenutu nit trotoara, jedva okrećete kolica i jurite preko ulice. Na semaforu, razumije se. Zeleni val za pješake je dovoljan tek da zakoračite na kolovoz i ekspresno postanete veliki vjernik kako bi se što bezbolnije prebacili na drugu stranu ulice. Pogotovo ako se sporije krećete zbog svog invaliditeta.

Na ulazu u knjižaru u koju ste krenuli, kaže prijatelj - sačekaće vas, ne može uz stepenice. Dobro, malo su i vrata pouska, i da može uz stepenice, ne bi kolica prošla kroz vrata. Ali, možda korisnici kolica nisu ljubitelji knjiga, pa da ih odmah eliminišemo kao potencijalnu publiku i kupce.

Brzo završavate kupovinu i vraćate se, vi ćete na jednu stranu, on opet da prevoz.  Ali, tek kad zaobiđete nebrojena vozila parkirana na trotoaru, kad on siđe sa trotoara da se vozi krajem kolovoza. Sreća, bi jednosmjerna ulica, pa su mu vozači mogli doći samo u susret, ne iza leđa. Sreća, pa bi tako.

Rastajete se svako na svoju stranu, on će sačekati prevoz. Opet javni, tramvaj ili autobus. Prilagođen ili neprilagođen. Onaj sa stepenicama će propustiti.

Tuđi pogledi, ta sitnica, to malo skretanje pažnje, upetljali su vam se u tako trivijalnu aktivnost zvanu ispijanje kafe. Zato što je on u kolicima, ili zato što se vi nešto drugačije krećete od većine.

Prevoz vam je odmogao, iskomplikovao stvar, ali ste stigli do cilja.

Radovi na trotoaru su vas ugrozili. I nesavjesni vozači.

I i dalje ćete stizati do cilja, u Sarajevu i svim drugim gradovima kao što je Sarajevo, jer nemate drugu soluciju.

Osim onu u kojoj nemate priliku da nekom kažete „Eto me, stižem!“, jer  vam treba daleko više vremena, razmišljanja i planiranja svake vaše aktivnosti, usklađivanja sopstvenih obaveza sa ukućanima i prijateljima kako bi vam mogli biti od pomoći. I oslanjanja na solidarnost sugrađana, koje i ne mora biti.

Ovo je bilo jedno sasvim uobičajeno veče osobe koja koristi kolica, u kojoj humor nije mogao da odradi posao instutucija i ljudi koji treba da su tu da olakšaju osobama sa invaliditetom svakodnevnicu.

Koliko još večeri i svakodnevnih obaveza da propuste sve osobe sa invaliditetom u BiH, čekajući da  neko od odgovornih kaže „Evo rampi/prilaza/zvuučnih semafora/taktilnih traka, stižu sad i odmah!“?

Izvor: ukljuci.in