Jedan je od rijetkih korisnika Erasmus programa, o kojem se mnogo pisalo, ali je malo onih koji su našli načina da ga koriste. Velid Beganović- Borjen (1987) trenutno je na doktorskim studijama u Masarykovom univerzitetu u Brnu, Republika Češka. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Tuzli na odsjeku za engleski jezik i književnost 2009, a 2010. godine kao stipendista magistrirao na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti, na odsjeku za rodne studije. Trenutno je stipendista na doktorskom studiju na Masarykovom univerzitetu u Brnu, Republika Češka.

Piše poeziju i prozu na bosanskom i na engleskom jeziku, a za Al Jazeeru Balkans Beganović je govori o domaćem sistemu obrazovanja te razlozima što se međunarodne stipendije malo koriste.

U Brnu ste na doktorskim studijama ali ujedno i radite – već treći ste semestar asistent. No prije Češke bili ste u Budimpešti takođe kao stipendista na postdiplomskom studiju. Kako ste pronalazili stipendije?

Da, predajem tu, kako je to sastavni dio programa doktorskih studija na Masaryku. Naredni semestar predavaću dva predmeta, jedan od njih iz svoje uže oblasti, a već narednu godinu vjerovatno i vlastiti predmet za koji sam već napravio koncept i koji ću držati sam uz potpis mentora. Honorarno sam radio i dva semestra na Filozofskom u Tuzli, između Budimpešte i Brna.

Na prvu web adresu, onu Centralnoeuropskog univerziteta, uputio me profesor književnosti tokom dodiplomskog studija; desilo se to tako da smo nekoliko koleginica i ja ionako tražili neke načine finansiranja master studija van zemlje, dok je profesor te ambicije opazio i sam.

U suštini, proces prijavljivanja je bio mukotrpan samo zbog kočnica iz studentske službe i dekanata. Jedna obična potvrda njima je katkad „noćna mora“, kako su nas u jednom od nebrojenih dolazaka tamo oslovili. Noćna ste mora ako mislite glavom i želite nešto više i bolje.

Pa dobro, ne krivim ih, njima i nije u cilju nikoga istinski obrazovati. Šarlatanski se bave obrazovanjem kako se bave i politikom. Državni službenik odavno nije prigodan naziv, mali bog/boginja bolje ih opisuje.

Stipendiju za doktorat sam našao na web stranicama Erasmus programa i prijavio se s detaljno razrađenim prijedlogom istraživanja koji će donekle biti sinteza svega čime sam se do sada bavio.

Za neke fondove studenti u BiH, a predpostavljam da je slična situacija i u regionu, saznali su tek kada je nestala mogućnost njihove upotrebe. Zašto je to tako?

Iskreno? Lijeni su. Ovdje zaista nema mjesta za teorije zavjere. Teško da vani iko želi da oštetiti bosanskohercegovačke studente (više nego ostale studente regiona). Pored velikih programa kakav je Erasmus, gotovo svaki univerzitet u EU (a i šire) ima vlastite programe finansiranja i mnogo tih stipendija su međunarodnog karaktera, što znači da se možete prijaviti na njih bez ikakvih problema.

Potom vlade pojedinih država isto tako daju stipendije. Naravno, morate se izdvajati po nečemu da biste ih dobili. U posljednje vrijeme sam primio mnogo privatnih poruka u kojima me neke meni poznate a katkad i potpuno nepoznate osobe pitaju kako da pronađu stipendiju.

Kada, međutim, podijelim javno neki poziv koji sam pronašao, za master ili doktorske studije, pa i za dodiplomske studije, takve objave proprati nekolicina onih koji sami ili same već studiraju negdje izvan države.

Nepoznavanje jezika tu jednako nije opravdanje, jer, uvjeravam Vas, u BiH mnogo veći broj mladih govori engleski nego recimo u Češkoj ili Mađarskoj, barem iz mog dosadašnjeg iskustva. A čak i francuski univerziteti danas nude web prezentacije na engleskom. Nije šala.

Imamo regionalni tend inflacije i devalvacije diploma u visokom obrazovanju. Kakva je situacija u Češkoj i Mađarskoj? Možete li napraviti poređenje sa BiH ili drugim zemljama regiona?

Trend je to koji smo si sami nametnuli. Zašto nemamo revizije diploma stečenih na pojedinim ozbiljno sumnjivim privatnim a katkad i javnim visokoškolskim institucijama? Svjedočili smo skoro desetinama primjera raskrinkavanja plagiranja naučnih radova u Srbiji, a ozbiljni akademski radnici sa prestižnih univerziteta ostavili su sate i sate slobodnog vremena da bi pažljivo pronašli otkuda su sve krali intelektualno vlasništvo drugih srbijanski političari i javni radnici. Je li se išta nakon niza tih studija objavljenih na Peščaniku promijenilo? Nije.

Kod nas bi vjerovatno bilo i mnogo gore kada bismo zagrebali ispod površine. Zašto, nadalje, nemamo strožiji nadzor nad radom stručnog kadra na univerzitetima? Javna je tajna da se pojedini akademski radnici iživljavaju nad studentima.

Sjećam se, na primjer, „predavanja“ iz filozofije kada sam studirao anglistiku u Tuzli, a gdje nam je neki, nazvat ću ga „ratni profiter“, koji je u ratu završio dva doktorata i na pečatu imao „prof.dr.dr.“ umjesto znanja prodavao (na rate) dva toma svoje nesuvisle, a pri tom skupe, knjige. Koliko znam, taj još uvijek predaje na jednom od sarajevskih univerziteta.

S druge strane, na američkom univerzitetu u Budimpešti evaluacija koju bi pisali studenti poslije svakog semestra znala je napraviti ozbiljan problem profesorkama i profesorima koji nisu svoj posao radili kako valja. Slično je i sa Masarykovim univerzitetom u Brnu. Odgovornost za takve stvari stoji i na samim akademskim radnicima.

Jesu li nam prioriteti omogućiti mladim osobama da se izgrade i izoštre u kritičkom promišljanju i boljem praktičnom djelovanju ili održavanje postojećeg stanja? Zašto velika većina poštenih akademskih radnika šuti? U hodnicima često jedni drugima jadikuju o kolegama koji opstruiraju promjene i podizanje standarda i kvaliteta, ali zidovi nemaju uši.

Izvor: Al Jazeera