"Top je bio vreo" snimljen je po istoimenom romanu Vladimira Kecmanovića. Film se odvija u ratom razorenom Sarajevu, a suština priče, prema riječima reditelja Bobana Skerlića, je kako postoje ljudi i postoje zlikovci, a nezavisno od nacije ili konfesije. 

Ovo je Sandrino prvo iskustvo na velikom plantu, ali za Frontal otkriva da je svejedno gdje glumite, jer je jedina karakteristika glume istina.

Osim o njenom iskustvu sa snimanja filma, sa Sandrom smo razgovarali o tome kako ratna tematika ne zastarijeva i o našem poštovanju, ili nedostatku istog, prema kulturi. 

„Top je bio vreo“ ja Vaša prva uloga u filmu, recite nam nešto o tom iskustvu i koliko se filmska i pozorišna gluma razlikuju?

Rad na tom filmu je bio divno iskustvo. Vrlo znatiželjno sam ušla u sve i za mene je to bilo veoma interesantno. Reditelj Boban Skerlić je pružao pravu podršku što je jako značajno za glumca. Gluma je istina i to je jedina njena karakteristika, pa je onda svejedno gdje glumite, u pozorištu ili na filmu. Krug pažnje se mijenja ali mora biti uvjerljivo. Pristup je isti samo što se u zavisnosti od teksta i zamisli reditelja, mijenjaju načini kojima dolazite do istine.

Recite nam nešto o Vašem liku, Suzani, koliko ste se mogli poistovjetiti sa njom? 

Suzana se po svemu razlikuje od mene, ali takve sam mogla i mogu da vidim oko sebe, pa mi je veoma poznato. Ne preza ni od čega i ostvaruje svoje ciljeva u tom mutnom i prljavom vremenu na isti mutan i prljav način. Za glumca je interesantno da glumi takve likove.

Kakav je osjećaj gledati sebe na velikom platnu?

Nije mi bilo svejedno. Prvi put kad sam gledala film nisam znala šta me očekuje. Kad radim u pozorištu nemam takav osjećaj jer stojim iza svega što uradim. Na filmu koji se mnogo kasnije prikazao od snimanja sam bila dosta uzbuđena jer nisam znala šta ću vidjeti, a nema popravke.

Da li ćete se nakon ovog iskustva pojaviti u još nekim filmskim ulogama?

Nekada je čini mi se bilo tako da se uloge nižu jedna za drugom, jedna na osnovu druge. Danas to i nije tako. Nemamo priliku da snimamo, pa nisam sigurna da će mi se još nešto ponuditi u bližoj budućnosti. Mada to ne mogu znati, a svakako bih voljela.

Da li je umjetnost zasićena ratnom tematikom, da li su nam ove teme potrebne?

Ovo je životna priča i nevezano za to što se događa u ratu ne bih je tako opisala. Može se staviti i u druge okolnosti. Ljudi danas vole komedije, ali ne mogu se umjetnici tome apsolutno povinovati.

Koliko je teško snimiti film na našem području? Tihomir Stanić je govorio o tome da je film bio na ivici da se raspadne zbog „nekih nefilmskih i politikantskih situacija“. Šta to kaže o nama, o tome koliko cijenimo i ulažemo u kulturu?

To je pitanje o kome bi mogli da pišemo i pričamo mnogo. Kultura nam služi da se svađamo, ratujemo ali ne i da je njegujemo. Čovjek je bogat onoliko koliko zna. Ako budem komentarisala ko dobija podršku za filmove otići ćemo predaleko i u političke teme, što ne želim. Naravno da nikog nije briga da li će se snimiti ikakav film ovdje, a tek da li će se snimiti dobar film. Nesvijest je najgora osobina ovog življa koje tako gubi sebe.