Šta je argumentacija toga? Čovićevi partneri sliježu ramenima. Eto, tako su se dogovorili. A rezultati izbora? S obrazloženjem prema svojim biračima, i ukupnoj javnosti dakako, istupio je jedino lider DF-a Željko Komšić. Interes države je, poručio je, važniji od svega, pa i od fotelja koje bi se moglo, a nije ih se dobilo.

 

Slažem se. Ali, problem je što to isto ne misle i drugi koji bi u vlast. 

 

Pogledajte, uostalom, logiku kojom se služi ponovno lider HDZ-a. U formiranju federalne Vlade, poručuje, traži šest ministarskih pozicija – među njima, usput, odreda one u kojima je novac poreznih obveznika. I, ne dobije li ih, biće to krunski dokaz neravnopravnosti Hrvata.

 

Nastranu što ovaj zahtjev ponovno ne odgovara brojem osvojenih glasova. Jer, kada bi se polazilo od njih, HDZ bi morao biti zadovoljan i s tri ministarska mjesta na nivou Federacije BiH. Ali, to nije i jedini problem. 

 

Pristup s kojim nas svakodnevno “šamara” prvi čovjek ove stranke ima i druge probleme – kako one u vezi s Ustavom i zakonom, tako i one koji su u sukobu s elementarnom logikom.

 

O čemu se, zapravo, radi? O tome, prvo, da lider HDZ-a, mimo Ustava i zakona, pokušava legalizovati filozofiju radikalnog etnokonsocijacijskog modela, onog najradikalnijeg, koji u sebi nema ničeg integrativnog. A logika mu je, krajnje pojednostavljeno – svako u svom nacionu formira većinu, a onda, po principu ‘fifti-fifti’, te većine konstituišu vlast i na federalnoj i na državnom nivou.

Da je po srijedi baš to, svjedoče svakodnevne izjave kako je HDZ dobio većinsku podršku hrvatskog naroda i da mu, u skladu s time, pripada i ekskluzivno pravo njegova predstavljanja. Da nije tako, u vlasti bi, s legitimitetom istog zastupanja, ravnopravno mogli sudjelovati i drugi – DF i HDZ 1990. prije svih. Ovako, međutim, njihovi glasovi birača, onih koji se izjašnjavaju Hrvatima, njemu ne znače baš ništa.

 

A Ustav i Izborni zakon ovu oblast regulišu na sasvim drukčiji način. Ni jedan, ni drugi, istina, ne ignorišu nacionalne kolektivitete, ni potrebu da u institucijama vlasti budu zastupljeni – u nekim slučajevima čak i da preko svojih predstavništava budu brana donošenja zakona i odluka za koje smatraju da udaraju na njihove kolektivne interese. Ali, i Ustav i Izborni zakon preciziraju tijela u kojima se kolektivni interes etniciteta brani.

 

Etnokonsocijacijski model, koji u javni prostor, i bez ustavnih promjena, na mala vrata uvodi lider HDZ-a, ignoriše sve to – i propisane situacije i Ustavom propisane institucije u kojima se kolektivni interes ima štititi. 

 

Umjesto toga, on uvodi rješenje po kojem sve institucije vlasti – i zakonodavne i izvršne i sudbene – funkcionišu po principu Doma naroda.

 

Ni po muke da je tvorac konkretne etnokonsocijacijske logike dosljedan do kraja. Problem je, međutim, što nju priziva kada mu donosi korist i što od nje pravi uzmak kada lov u mutnom želi dodatno proširivati. Prisjetimo se, uostalom, svakodnevnog podsjećanja kako je – pored pet hrvatskih ministarskih pozicija u federalnoj Vladi, na koje je ekskluzivno pravo tobože samo po sebi razumljivo – minimum HDZ-a i jedno srpsko ministarstvo.

 

Stranki, dakle, koja se proglašava ekskluzivnim zastupnikom jednog etnointeresa, odjednom ne smeta da zaroni i u drugi etnointeres s kojim nema baš nikakve veze – što, drugim riječima, iz pozicije nacionalne odjednom uskoči u odoru građanske političke filozofije.

 

Tu bi činjenicu, da sam na mjestu Čovićevih partnera u federalnoj vlasti, iskoristio i za cjelovitu ponudu na istoj logici. Ako, hoću reći, čovjek traži i jednu srpsku poziciju, ne vidim razloga da to isto ne učini i lider SDA. A, ne vidim razloga da i Komšić, pored srpskih i pozicija ostalih – jer je lider građanske političke opcije – ne zatraži po jedno i hrvatsko i bošnjačko ministarsko mjesto.

 

Zanimljivo bi, svakako, pod uslovima da se to i dogodi bilo pratiti reakciju Dodikova kompanjona. Ako sam uvodiš taj princip, otpor prema istim zahtjevima drugih bi bio nelogičan. Stvarno, ipak, siguran sam da bi mu reakcija bila burna i pred čitavim bi mu svijetom demaskirala stvarne namjere.

 

 

Hoće li, međutim, Čovićevi federalni partneri pristati na još jedan krug njegovih ucjena? Ne znam. Ali, znam da bi im to bio smrtni politički grijeh – i to ne samo zbog poslijeizborne raspodjele moći koja nije u skladu s brojem glasova birača. Jer, pristajanje na tu vrstu ucjena proizvelo bi i druge zahtjeve, recimo za podjelom javnih poduzeća na hrvatska i bošnjačka, a potom i logiku: imate “svoja” poduzeća i radite u njima što vam volja, uzimam “moja” i “usrećivat” ću ih kako sam decenijama i do sada činio. A što bi to “usrećivanje” imalo značiti, pokazalo bi se vrlo brzo – i o tome me je, najiskrenije, strah i razmišljati.

 

Na Čovićeve ucjene, s druge strane, Komšić ne smije pristajati i iz još jednog razloga – jer bi time doista bespredmetno postalo postojanje građanskih političkih stranaka, pa i one kojoj je sam na čelu. A budućnost Bosne i Hercegovine, po onome što znam, lider DF-a ne vidi takvom. I, zbog svega toga ne vjerujem da će formiranje vlasti ići tako glatko – niti da će biti formirana tako brzo. Nisam, zapravo, posve siguran da bi je u završnici mogli i činiti oni koji sada funkcionišu kao koalicijski partneri.

 

Ko zna, hoću reći, što bi se na federalnom, a potom i državnom nivou moglo još događati. Ne isključujem i mogućnost da iz postojeće većine poneko i izleti i da na njegovo mjesto dođu neki novi igrači.

 

Istina je, na koncu, da će zasjedanje Hrvatskog narodnog sabora BiH Čović iskoristiti za novi pritisak kako bi se pred njegovim ucjenama sleglo ramenima. Ali, bojim se da će na tome i ostati. Jer, cijena koja bi se morala platiti je itekako visoka – i za one koji bi to učinili, ali i za zemlju u cjelini.