Dino Jahić, zamjenik glavnog urednika CINS-a, u razgovoru za Frontal govori o slobodi medija u BiH, odnosno nedostatku iste, o političkom uticaju na medije, te o dužnosti novinara da zaštite ugled i dostojanstvo svoje profesije. 

Postoji li sloboda novinarskog govora u našim medijima? 

Stanje na medijskoj sceni je veoma loše a razloga je toliko da ih je teško pobrojati na jednom mjestu. Prvo, interesi krupnog kapitala i politike (ovo je i najveći razlog ali o tome više u odgovoru na to pitanje), zatim tehnološka nepripremljenost (primjer nevjerovatno sporog i ispolitiziranog uvođenja digitalizacije ), kao i nepoštivanje etičkih i profesionalnih standarda. Tu je i prevelika produkcija mladih kadrova lošeg kvaliteta, nedostatak dobre edukacije i praćenja savremenih trendova u novinarstvu, ali i prevelik broj medija za tako mali prostor. 

Sloboda govora postoji, to nije sporno. Međutim, ona se uglavnom zloupotrebljava ili ne koristi dovoljno. Zloupotreba slobode govora dovodi do toga da svako može reći svašta o bilo kome i bilo čemu a za to ne snositi gotovo nikakve sankcije. Vlasnicima medija, novinarima i urednicima nije teško plaćati kazne za klevetu i slično kada su ispunili cilj – oblatili nekoga, spinovali prave probleme itd. Pa dok su bh. mediji uglavnom pozitivno gledali na proteste u Ukrajini koji su bili 100 puta nasilniji, prošlogodišnji protesti u BiH su uglavnom ocjenjivani kao huliganski, pljačkaški, izrežirani i sl. Meni nešto nije ok sa takvom percepcijom stvari. Kad kažem da se sloboda ne koristi dovoljno, tu mislim prije svega na autocenzuru.

Prema najnovijem indeksu o slobodi medija (World Press Freedom Index), BiH se nalazi na 66 mjestu. 2006. bila je na 19. mjestu, a 2010. na 47., prema Vašem mišljenju, koji je razlog za ovu stagnaciju? 

Ne bih čak rekao ni da je to stagnacija, to je ozbiljno nazadovanje kad imamo u vidu da su i u brojnim drugim državama medijske slobode takođe ugrožene (Srbija, Mađarska, Turska...). Razlozi su svi gore pobrojani i još mnogo njih. Pa nama je jedan od vodećih i najviđenijih novinara upravo bio kandidat za člana Predsjedništva. Čovjek koji je, barem po papirima, bivši vlasnik jedne od najuticajnijih medijskih kuća sada je predsjednik stranke i takođe je bio kandidat za Predsjedništvo. Da ne spominjem sad druge, manje ili više vidljive veze politike i medija. Osim toga, novinari se svakodnevno suočavaju sa šikaniranjem, verbalnim i fizičkim napadima i raznim drugim pritiscima.

U BiH postoje zakonski okviri koji predstavljaju dobar osnov za poštovanje medijskih sloboda, kako se oni primjenjuju u praksi? Kako se zakonske regulative i mehanizmi njihove implementacije razlikuju? 

Zakoni postoje i nisu loši, iako bi mogli biti i bolji, prije svega kad je riječ o sankcijama za one koji ne poštuju npr. Zakon o slobodi pristupa indormacijama. Međutim, ne primjenjuju se dovoljno. Obično nema previše problema sa informacijama koje ne diraju funkcionere i druge „značajne ličnosti“. Ali, evo, kao primjer, institucije Republike Srpske novinarima Centra za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva godinama ne daju katastarske podatke o imovini političara. Institucije se takođe bore i da dostave što manje podataka o primanjima funkcionera.  A ponekad je jednostavno nemoguće naći informaciju na jednom mjestu – arhive nisu elektronske, nema dobre komunikacije među svim institucijama, pa to onda znatno otežava i odugovlači proces dobijanja informacija. S druge strane, strašno je koliko sam kolega novinara upoznao koje ne znaju ni osnovna prava koja im ovaj zakon pruža, tako da ima krivice i na toj strani.

U kojoj mjeri interesi politike i krupnog kapitala oblikuju medije? 

Gotovo u potpunosti. Osim nekoliko organizacija koje se finansiraju od međunarodnih grantova te nekoliko medija, uglavnom portala, koji jedva preživljavaju, o nezavisnom novinarstvu je nemoguće govoriti u BiH. Pritom, mediji koji rade dobro, kvalitetno, zasnovano na dokumentima, poput spomenutog CIN-a, imaju problem da dođu do šire publike. Već sam naveo neke od problema – novinari kandidati na izborima, novinari otvoreni promoteri stranaka ili kompanija, finansijska zavisnost. Finansije danas diktiraju sve, a s obzirom da je novac uglavnom u rukama stranaka i kompanija povezanih sa njima, medijima je jako teško opstati ako nemaju nekoga iza sebe. 

Jako puno medija, posebno u Republici Srpskoj, se finansiraju iz budžeta. Da li oni mogu kritikovati vlast koja ih finansira? Neko će kao kontraargument reći – da li oni koji se finansiraju iz donacija i grantova mogu kritikovati one koji ih finansiraju? Lično sam se uvjerio da mogu, ali čak i da ne mogu, treba imati u vidu ono najvažnije – novinari u BiH pišu o događajima iz BiH. Dakle, ako istražuju korupciju, novinari iz BiH u većini slučajeva pišu o korupciji domaćih političara a ne o korupciji u vladama zemalja čije ambasade finansijski podržavaju medije u BiH. To je ključna razlika. Neće vlasti neke druge države pokušati spriječiti novinara iz BiH da piše o nekoj lokalnoj stranci ili političaru. Ta stranka ili političar hoće, a preko budžeta imaju i način da to urade.

Koliko su novinari odgovorni za loše stanje u medijima? U Srbiji se često govori o autocenzuri novinara, da mediji žive u strahu od političara, urednici u strahu od tužbi, a novinari u strahu od gubitka posla, da li je ta pojava prisutna i kod nas?

Stanje je vrlo slično u obje zemlje a odgovornost novinara jeste velika. Pokušajte biti novinar Dnevnog avaza i objaviti nešto protiv Fahrudina Radončića ili novinar Nezavisnih novina i kritikovati Milorada Dodika. Nemoguće. Prije svega zbog autocenzure jer su novinari svjesni da tako nešto ne bi prošlo pa i ne pokušavaju, ali čak i kad bi pokušali, takav tekst ipak ne bi bio objavljen – u to sam uvjeren. I ima još bezbroj takvih primjera. S jedne strane to mogu razumjeti u kontekstu da je novinare strah i da sve više njih ostaje bez posla. Ali ipak, za profesiju je to katastrofa. Oni koji su spremni svoj ljudski i profesionalni dignitet prodati za (ionako malu) platu, besplatno putovanje ili osmijeh nekog od političara, ne bi trebali ni raditi taj posao. 

Ali postoji još vrsta odgovornosti novinara i urednika. Prije svega, a to znam iz ličnog iskustva, mnoge kolege ne ulažu u sebe. Pritom ne mislim na finansije nego na besplatne, lako dostupne stvari, kao što su bolje poznavanje rada u excelu, rada sa bazama podataka, vizualizacije podataka, bolje poznavanje zakona o pristupu informacijama, bezbroj treninga koji su dostupni online ili uživo itd itd. Kao trener sam više puta imao priliku da se srećem sa problemom da novinari prosto ne žele da se prijavljuju na treninge o npr. radu sa bazama podataka ili treninge o izvještavanju o ekonomiji na kojima su predavanja držali ljudi sa Reutersa ili Berkeleya. Ljude to prosto ne zanima a onda će sutra kukati da nema posla i slično. 

Poznajem mnoge kolege koje su se usavršile, dodatno obrazovale (naučile osnove video snimanja i montaže, poboljšale engleski, savladale osnove programiranja i sl.) i vjerujte da većina njih nema problema da zaradi barem prosječnu platu. Odgovornost je i na urednicima koji često ne prepoznaju značaj ovakvih stvari ili tjeraju ljude da paralelno rade tokom petodnevnog treninga, pa se onima koji bi se prijavili tako nešto jednostavno ne isplati. Dakle, nije odgovornost samo u cenzuri i autocenzuri, riječ je o dosta kompleksnom problemu koji dovodi do stanja u medijima kakvo imamo danas.

Kako zaštititi slobodu medija i unaprijediti odgovorno novinarstvo?

Obrazovanje, edukacija, pa još obrazovanja. Pritom ne mislim na fakultete ni na besmislene jednodnevne ili dvodnevne konferencije na kojima se puno priča a ništa ne kaže. U ovom trenutku BIRN i Reuters imaju otvorene pozive za stipendijske programe koji su fenomenalni, znam jer sam pohađao oba i oba su me učinila deset puta boljim novinarom, urednikom, ali i čovjekom. Međutim, za oba programa se prijavi tek po par desetina ljudi iz BiH. Mediacentar u Sarajevu takođe organizuje sjajne radionice i treninge. Jako puno stvari danas je dostupno online, preko nekoliko videa na youtubeu može se naučiti mnogo toga o npr. radu sa velikim količinama podataka. Odgovorno novinarstvo počinje sa svakim od nas jer prvo sam odgovoran prema sebi, pa prema ljudima koji me okružuju, pa prema svima koji eventualno čitaju ono što napišem, a onda i prema samoj profesiji. A šta ako dođe urednik ili vlasnik koji mi to ne dozvoljava? 

Znam da nije lako, ali postoje i druge opcije. Bezbroj grantova za novinare se raspisuje svake godine a jako se malo ljudi iz BiH, kao i za edukacije, prijavljuje. Imamo sreću u nesreći da je u nakaradnom sistemu u kome živimo strancima, stranim medijima, još uvijek zanimljivo ono što se dešava kod nas, pa i tu ima mogućnosti za saradnju. A to nas ponovo dovodi do obrazovanja. Neće nijedan ozbiljan medij raditi sa nekim ko ne zna dobro engleski ili nekim ko neće da radi poslije 16 sati. Tako da je ovo sve ustvari jedan zatvoren krug, ali krug koji polazi od svakog od nas. 

Osim svega pobrojanog, kolegijalnost među novinarima je loša a ego ogroman i mislim da jedino zajednički novinari mogu zaštiti jedni druge i povećati medijsku slobodu. Fali te kolegijalnosti. Političari imaju sastanak i puste novinare da čekaju na zimi 5,6 sati, odbijaju se pojaviti u zakazano vrijeme i slično. Zašto se svi novinari jednostavno ne dogovore da napuste lokaciju i ne izvještavaju o sastanku? Da, vjerovatno će neko i ostati i prekršiti dogovor. Ali vjerujte da političarima neće biti svejedno kad se tako nešto desi pet puta. Njima treba da budu u medijma, ne u jednom ili dva, nego u svim.

piše: Maja G. Đurđević