Vijesti
BiH i Hrvatska bogate vodom, ali prijeti privatizacija
Iako male površinom i brojem stanovnika, zemlje regije po obnovljivim izvorima i zalihama pitke vode su u samom vrhu.
Izuzev sporta i ponešto kulturne baštine, malo je drugoga čime se zemlje ove regije mogu svrstati u sam evropski ili svjetski vrh. Jedno od toga je voda, tzv. plavo zlato koje će do kraja ovog vijeka preuzeti strateški značaj kakav danas ima nafta.
Premda su nevelike površinom i brojem stanovnika, Hrvatska, Slovenija, a naročito Bosna i Hercegovina, po obnovljivim izvorima i zalihama pitke vode su u samom vrhu.
Sve to, naravno, računajući "po glavi stanovnika", jer neće ni Bosna i Hercegovina ni Hrvatska spašavati žedni svijet, ali su među malobrojnim, prirodno povlaštenim zemljama koje dugoročno ne bi trebale brinuti zbog nestašice pitke vode.
No, baš zbog toga pred spomenutim zemljama stoje izazovi. Prvi takav, koji nije samo lokalni nego i globalni, tiče se sve veće strepnje da će voda od javnog dobra postati komercijalna roba.
Blagodat pitke vode iz slavine
Rijetka je blagodat koju uživamo na ovim prostorima. Za razliku od većine ostalog svijeta, možemo piti vodu iz slavine. Kolikogod se proizvođači flaširane vode trudili (i uspijevali) agresivnim kampanjama uvjeriti da je njihova voda "punjena na izvoru" bolja od komunalne, voda iz slavine privilegija je koje bi trebali biti svjesni i duboko je poštovati.
Međutim, države poput Bosne i Hercegovine ili Hrvatske u dugovima su do grla i njihova finansijska iscrpljenost lako ih može dovesti do zida pred kojim neće imati mnogo izbora nego prodavati ili davati u koncesije svoja javna dobra i komunalnu infrastrukturu.
Širom Evrope već se duže vrijeme odvija privatizacija voda "na mala vrata" upravo ulaskom velikih kompanija u vlasništva javnih vodovoda. Iako pritom ima i dobrih primjera, u većini slučajeva to je ipak rezultovalo padom ulaganja u vodovodnu mrežu, a time i padom kvalitete vode te njenim drastičnim poskupljenjem.
Hrvatska, naprimjer, mora do 2023. godine po uputstvu Evropske komisije uložiti u vodovodnu mrežu čak 4,5 milijardi evra. Budući da budžeti većine gradova i opština teško mogu podnijeti taj finansijski teret, jedna od vjerovatnijih opcija postaje privatizacija javnih vodovoda.
Govoreći o tim strepnjama, Tomislav Tomašević, voditelj ekološkog programa u hrvatskoj kancelariji njemačke fondacije Heinrich Boll, napominje kako treba tačno definisati šta bi se eventualno "privatizovalo".
Privatizacija 'na mala vrata'
"Pogrešna je pretpostavka da se prodaju izvori pitke vode, već se radi o ulasku privatnog sektora u uslugu komunalnog vodovoda. Rijetko se događa da se na taj način privatizuje infrastruktura, tj. vodovodna mreža. Obično se privatizue usluga vodovoda tako što privatna preduzeća - uglavnom se radi o četiri multinacionalne korporacije: Veoliji i Suezu iz Francuske, španjolskom FCC te njemačkom RWE - dobijaju kroz koncesiju monopol nad upravljanjem vodovodnom mrežom te isporukom i naplatom vode kućanstvima i preduzećima na deset, dvadeset ili više godina", kaže Tomašević.
Pitanje je mogu li se zemlje poput Bosne i Hercegovine ili Hrvatske, koje su, srazmjerno veličini i broju stanovnika, u samom evropskom vrhu prema obnovljivim izvorima vode i vodnim zalihama, oduprijeti prodaji resursa. Tomašević smatra takav scenarij ekstremnim, jer je ustavima i zakonima država obično zabranjena privatizacija izvora pitke vode. No, postoji druga "kvaka".
"Nažalost, realniji je scenarij koji prijeti Hrvatskoj i državama u susjedstvu da budu prisiljene prodati vodovodnu infrastrukturu, što je gotovo jednako pogubno. Naime, komunalna preduzeća, koja su trenutno u javnom vlasništvu, često služe za politička kadroviranja te zbog toga loše upravljaju vodnim resursima. A zbog namještanja građevinskih poslova stranačkim partnerima njihovi poslovi često budu preplaćeni. Sve to rezultuje prevelikim zaduživanjem lokalnih vlasti koje su vlasnici i komunalnih preduzeća i vodovoda, pa se bojim da takav scenarij dugoročno vodi ka privatizaciji vodovodne mreže kako bi se pokrili dugovi", kaže Tomašević.
Javno dobro ili komercijalna roba
Rješenje bi, prema njegovom mišljenju, bilo u participativnom upravljanju komunalnim poduzećima za vodovodnu mrežu, kakvo se već praktikuje ponegdje u Evropi, recimo u francuskom Grenobleu. Ondje u upravi komunalnog poduzeća skupa s političarima sjede i predstavnici korisnika, sindikata i civilnih udruženja uspješno brinući da se novcem upravlja odgovorno i na održiv način.
Suština čitavog problema s vodom jest u tome da ona zauvijek treba ostati javno dobro. Rezolucijom Ujedinjenih naroda iz 2010. godine pravo na vodu proglašeno je ljudskim pravom. To znači da svaki čovjek ima pravo na nju u dovoljnoj količini po prihvatljivoj cijeni. No, oko 900 miliona ljudi u svijetu još je bez pristupa čistoj pitkoj vodi.
S druge strane, jačaju mahom korporacijski zahtjevi za njenom potpunom komercijalizacijom i proglašavanjem robom. Sve je to dio ekonomskih ratova za vodu koji se širom svijeta već vode, a u budućnosti bi mogli eskalirati i u oružane.
"Tačno je da postoji sve veći pritisak da se voda tretira kao roba na tržištu, ali s druge strane postoji i sve veći pritisak da postane javno dobro dostupno svima. U Evropskoj uniji sve je snažniji trend 'rekomunalizacije', odnosno vraćanja privatizovanih vodnih usluga u javne ruke, a jača i pokret civilnog društva za vodu kao javno dobro.
Prije dvije godine prva uspješna službena peticija na razini EU, koja je prikupila skoro dva miliona potpisa, bila je upravo ona za vodu kao javno dobro i protiv privatizacije vodnih usluga. U Italiji je prvi uspješni referendum u posljednje dvije decenije takođe bio protiv privatizacije vodnih usluga. Ovih dana je 80.000 građana u Dublinu protestovalo protiv naplate vodnih usluga koje irska vlada namjerava uvesti. Očito postoje sve veći ekonomski i geopolitički interesi za osvajanje, privatizaciju i prodaju vode kao robe na tržištu, no postoji i sve veći društveni otpor takvim namjerama", zaključuje Tomašević.
Izvor: Al Jazeera
