Na video koji sam juče pogledala nisam imala osmijeh. Ma ni najmanju naznaku istog. Ali da krenemo od početka.

Bio je to jedan od onih dana. U najavi nerviranje jer su ljudi po društvenim mrežama počeli da dijele prijedlog Zakona o rodnoj ravnopravnosti i znala sam da ću do kraja dana ući u bar šest rasprava sa ljudima iz najbliže okoline. Dan za borbe protiv vjetrenjača, s tim da, za razliku od Don Kihota, mi već unaprijed znamo da je bitka izgubljena (mi smo Pančo koji se pridružio Kihotu). Podijelih svoje nezadovoljstvo i na tviteru, pa otvorih poruku od Hane (Cyberbosanka). U razgovoru s njom i pokušaju da olakšamo dušu jedna drugoj, Hana mi je poslala link za novu emisiju “Perspektive” koju je snimila Radio Slobodna Evropa u Mostaru.

Link za obje epizode se nalazi ovdje (Prva epizoda) i ovdje (Druga epizoda). Zamolila bih vas da ih pogledate, pa odmah pročitate ostatak teksta. Preporučujem da pročitate i Hanin tekst – Put do Mostara popločan je najboljim namjerama - ako vam nije jasno odakle sve ovo dolazi. Važno je.

Unaprijed upozoravam da će ovaj tekst biti težak. Kao i uvijek, obilovaće mojim stavovima i ličnim iskustvima. Inspirisanim emisijom koju trebate pogledati. Radi se o jednogodišnjem TV serijalu o mladima i najosjetljivijim društvenim temama na Balkanu. Epizoda 1 i 2 za temu imaju mlade u Mostaru i njihovo mišljenje o podjeli grada.

Iako vrlo dobro znam probleme nacionalizma u Bosni i regionu, filozofijom nepopravljivog optimiste, zaboravim ponekad koliko je još uvijek strašno stanje ‘na terenu’. Kad me kolege u Francuskoj pitaju da im pričam o našoj državi, ja im objasnim sve naše belaje u divno upakovano “Ali nemojte da vas sve ovo obeshrabri, ide nabolje, samo što nismo prevazišli probleme, pa prošlo je toliko godina.”

Dakle, potpuno nepripremljena za ono što ću pogledati. U glavi Mostar, Stari Most, ćevapi i smijeh što je cijena pizze za domaće i strance različita, sjećanje na “Mi smo budućnost BiH” putovanje iz 2006., snimak lasti sa mosta i neopisiva boja Neretve. Jer ja tako vidim Mostar. Kako drugačije?

Saznaću to na teži način.

Neću vam opisivati video, ali nekoliko utisaka sa vama moram podijeliti.

Prvo što vidite kad priča krene je tjeskoba na licu djece. Srednjoškolci, tek ulaze u život, a već pogled pada na pod pod težinom svakodnevnice u kojoj žive. Odsutno konstatujem da izgledaju starije. Kad pričaju, glasovi im drhte. Kad neko spomene podjele, s mukom se pogledaju i tek onda vrate pogled na kameru. Važno je napomenuti da priča počinje u Gimnaziji Mostar, školi u kojoj nastavu pohađaju učenici na dva nastavna plana i programa – hrvatskom i bošnjačkom. Djeca koja su fokus grupa ove emisije dolaze sa oba plana i svakodnevno se viđaju u hodnicima i oko škole.

Kako kreće priča, tako mi vazduh nestaje iz pluća. Priča je standardna, podjele grada, razlike u vjeri, problemi prilikom utakmica. Samo što ovaj put to ne pričaju političari u toku izborne kampanje. Čak ni odrasli koji su preživjeti rat i imaju lično iskustvo. Pričaju djeca uzrasta od 13 do 18 godina koja nisu bila ni u planu kada se rat završio.

U emisiji ima hiljadu izjava za koje će se nacionalisti uhvatiti (što je jedan od razloga zašto pišem ovaj tekst, s mojim viđenjem), ali dvije koje će meni ostati urezane u pamćenje su:

“Ovdje vjera nema nikakve veze s Bogom.” i “Ovdje nisu podijeljeni na ove ili one, ovdje su podijeljeni na one koji su na jednoj strani i one koji su na obje strane.”

Dobro je, mislim se. Ima nade. To su te pametne glavice koje znaju progledati kroz manipulaciju i misliti svojom glavom. Očajnički se pokušavam uhvatiti za tu misao uprkos gušenju.

U glavi zvoni. Psuje mi se. Duša me boli zbog ove djece koja djetinjstvo gube u šugavoj politici.

Nekako mi je bilo jasno za naše generacije. Lično sam cijeli rat provela u Sarajevu i preživjela sve što se tamo događalo. Nemojte me pitati na kojoj strani, za Sarajlije koje su gubile živote i najdraže nije bilo strana. Svuda su bili ljudi i neljudi i mene su moji tako odgojili da gledam na to.

Mi smo imali granate. Smrt. Gubitke. Ja sam u srednju školu išla u Istočno Sarajevo. Priču koju mladi iz Mostara pričaju doživjele sam i sama. Ista situacija je bila tih 2000-ih između Sarajeva i Istočnog Sarajeva. Zgrada na razgraničenju (o simboliko života moga), pa smo se nagledali ugovorenih tuča, propitivanja čija si ti mala i batina. Bilo je i mojih drugarica koje do kraja srednje nikad nisu bile na Čaršiji. Jer im to roditelji nisu dali. Ali majku mu njegovu, to je bilo prije 15 godina. Svega 3 godine nakon završetka rata. Nekako je čovjek mogao to da opravda. Šta je sad? Koja je godina u Mostaru? Zašto se o ovome ne priča? Gdje su aktivnosti koje bi povezale mlade koje dijeli jedna pišljiva ulica?

I najvažnije pitanje – zašto taj teret moraju nositi ta djeca? Umjesto da razmišljaju na koji Univerzitet da se prijave, oni smišljaju tri imena – jedno za svaku stranu grada i drugo kad odu u Srbiju da posjete familiju. Umjesto da razmišljaju i maštaju o kopačkama koje će ih voditi na Svjetsko prvenstvo ili Olimpijadu, oni razmišljaju da će ih neko ubiti ako pređu ulicu u pogrešnom dresu.

I to nije pretjerivanje. Ne možemo svaliti na adolescenciju, pubertet i hormone. Ne. Oni zaista vjeruju da će ih neko pretući do krvi ako se poistovjete sa jednim ili drugim timom. Bem ti sport. Sve navijače ovog svijeta. Stadion po stadion. Ne mogu više ni da nabrajam.

Po facebooku je već krenula priča. Naime, jedna od najtežih izjava je dečko koji kaže da može prepoznati Muslimana po boji kože i teksturi lica.U komentarima mu već prijete i govore da mu ne gine sačekuša. Ne možeš vjeru prepoznati po boji kože, ali idiota po FB komentaru možeš sigurno.

Hajde malo da vratimo film i razmislimo kako bi bilo biti dijete koje se osjeća krivim jer ne mrzi komšiju? Dijete koje su preko noći svi prijatelji napustili jer nije prave vjere? Dijete koje se boji Sarajeva i nikad nije bilo na Starom Mostu, a živi u Mostaru? Jebiga, ispade da je u Mostaru najbolje biti – Srbin! Ha, eto ti naslova za novine i predizbornu kampanju.

Crni humor na stranu, ko nije doživio ne može da zna. Ne bih se usudila progovoriti da nemam ličnog iskustva u svemu tome. Nemate pojma kako svakim tim komentarom ostavljate traumu i ožiljak koji ništa ne može izbrisati. Ja još uvijek prokrvarim kad se sjetim mog školskog druga koji je, na moju izjavu da hoću u Sarajevu upisati fakultet, u punoj hali amfiteatra doviknuo: “Majku ti, tačno te vidim za 10 godina kako ćeš postati izdajica i doći ovamo i klati svoje.” Smijeh koji se prolomio nikad zaboraviti neću. Kao što neću zaboraviti ni kolegicu s fakulteta koja je, na moju konstataciju da nije tačno da su samo ovi ili oni otvarali logore i da je imam najbliži primjer, odgovorila kroz zube: “Pa mi ga bar nismo ubili.” Neću zaboraviti ni čitav semestar ubijeđivanja sa profesorom koji je na predavanju rekao da su svi Srbi četnici. Urođeni inat me je tad podigao na noge i pred 200 studenata natjerao da pitam: “Jel’ i ja profesore?” Jer sam ja bila jedina koja se tada izjašnjavala kao Srpkinja u čitavoj generaciji. Niti kako su mi studenti, kad sam postala demonstrator, na tabli napisali “Srbe na vrbe.”

Doduše, ovo zadnje je bio čin osvete jer sam bila strašno stroga za prepisivanje, ali ipak. Isto tako, nikada neću zaboraviti moje prijatelje koji su me kroz sve te belaje podržavali. Selmu, Harisa, Avdu, Gorana, kako god krenem da nabrajam zaboraviću, ali su uvijek bili tu uz mene. Profesor kojem sam bila demonstrator me je branio na svakom mogućem koraku. Kao pobjedu nosim i to što je, na zadnjoj kafi posle diplome, ta ista kolegica koja je imala gore navedeni komentar sjela do mene i rekla: “Znas, dok nisam tebe upoznala, ja stvarno nisam znala da vi niste svi isti. Izvini.” Bilo je tu i par klimanja glavom jer smo do tad prošli dovoljno toga da smo mogli da budemo brutalno iskreni. Do kraja fakulteta, nije bilo osobe iz Istočnog Sarajeva koju sam poznavala, a da je nisam odvela na Čaršiju na kafu. Broj studenata različitih nacionalnosti je tad mogla izbrojiti samo Studentska služba, ali ništa čudno nije bilo naručiti “Samo pomfrit, bez sendviča, postim” narudžbu u školskoj kafeteriji.

Još sam ja dobro prošla. Imala sam roditelje koji su me učili da gledam ljude kao ljude. Lično iskustvo koje me je natjeralo da prerano odrastem i shvatim da nema strana (osim onih na vlasti što bi da kradu i zato manipulišu i onih koji, iz hiljadu razloga, u to povjeruju). Imala sam sjajne prijatelje na sve strane koji su se dijelili samo na one koji u palačincima vole evrokrem i one koji vole džem. O, kakve strašne rasprave smo znali imati na tu temu.

Sve što sam vam do sad ispričala je razlog zašto me toliko pogodila priča iz Mostara. Bila sam uvjerena da je moja generacija jedna od zadnjih koje će morati prolaziti kroz takve muke. Bila sam svjedok promjene koja se dešava kad ljudi krenu da se druže. Ma i raspravljaju. Samo nek’ se priča. Da vidiš da je i taj neko preko puta tebe biće od krvi i mesa i da osjetiš ubod srama kad prokomentarišeš nešto ružno, pa vidiš grč na njihovom licu.

Dalje u emisiji djeca iz ‘čistih’ škola gledaju komentare djece vjere i nacije suprotnih od njih. I komentarišu. Kakva je tu razlika. Koliko se osjeti taj strah od nepoznatog. Strah zamaskiran izjavama okoline i politike i preveden u mržnju. A od mržnje ni traga.

Ovo je jedan od onih tekstova bez neke poente. Došla sam do dijela priče kada bih, realno, trebala da dam neki prijedlog kako da se nešto promijeni? Mogla bih da maštam, pa da kažem da će se naši dragi lideri angažovati bar da ukinu koncept ‘dvije škole pod jednim krovom’. Ili da će organizovati zajedničke aktivnosti za sve srednjoškolce u Mostaru. Da će neka nevladina organizacija neki EU fond pretvoriti u kampanju vijeka i pomiriti mlade tamo.

Ali čak ni ja nisam toliko ironična. Ni naivna. Jedino što ja mogu reći, iz ličnog iskustva, jeste da ne dopustite da vas predrasude zakinu za prijatelja ili poznanika. Da ličnim primjerom pokažete da nije sve tako crno. Da glasno kažete da imate prijatelja druge vjere, nacije, boje kože, seksulanog opredjeljenja. Čak i na onim godišnjim večerama kad postoji opasnost da ta jedna strina/daidžinica padne u nesvijest od šoka. Da branite po društvenim mrežama ljude koji brane ljudska prava. Da ne ćutimo više. Garantujem da će za vama malo po malo ustati bar jedna polovina ljudi oko vas.

Ne smijemo dopustiti da ‘pametniji popušta’. Ne u ovom slučaju. Daj da ustanemo, zavitlamo mačem na armije vjetrenjača i sami popravimo šta je pokvareno. Ovaj blog je jedan od mojih pokušaja da to napravim. Pišite i vi. Dijelite. Vičite na sav glas (figurativno, ne bukvalno, da se ne bi svi mi našli u nekog mentalnoj ustanovi). I pišite mi ako znate šta nam je još činiti.

A do tad, grli vas vaš Pančo.

Blog uz odobrenje autora preuzet sa: zagrljajnost.com