U knjizi "Ranjeni identiteti – Borba za status žrtve u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini" njemačko-austrijski sociolog Ana Mijić uzima pod lupu etničke interpretacije rata i mira, krivice i odgovornosti.

Ana Mijić je rođena 1979. u Minsingenu, u porodici ekonomskih migranata iz bivše Jugoslavije. Student je političkih nauka i sociologije na univerzitetima u Tibingenu i Beču.

Njena doktorska teza o konstrukciji kolektivnih identiteta tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine, odbranjena prije tri godine na bečkom Fakultetu društvenih nauka, upravo se, nešto prilagođena za širu čitalačku publiku, pojavila u knjižarama u izdanju kuće "Kampus".

Višegodišnji rad na projektu sufinansiran je od strane poznatog bečkog Međuanrodnog istraživačkog centra za kulturu.

Da li Mijićeva u svojoj knjizi otkriva bilo šta sistematski novo, nešto što svi voljni i nevoljni učesnici istorijskih zbivanja na tlu Bosne i Hercegovine od kraja osamdesetih godina do danas nisu znali, vidjeli, osjetili na vlastitoj koži ili počinili na tuđoj?

Gledano na taj način, odgovor ispada negativan. Ali, dobra sociološka istraživanja, u onim slučajevima kada sa obje noge stoje u empiriji, i inače imaju sklonost da nastupaju pod maskom trivijalnosti, dok u suštini ogoljuju pogled na uznemirujuću prirodu nekih društvenih fenomena.

U konkretnom slučaju, naučni poduhvat Mijićeve može se predstaviti kao matematička formula: najprije se utvrđuju odnosi između ličnog i kolektivnog identiteta – puta tri, a zatim se svaki od tako iznutra konstruisanih identiteta stavlja u odnos prema druga dva.

Njen najvažniji zaključak: sve strane pripisuju sebi harizmatičnu titulu moralnog pravednika zarađenu kroz status kolektivne žrtve druge dvije grupe. Oba društveno stabilizovana mehanizma, i samoviktimizacija i na osnovu nje stečena samoharizma, jesu ekskluzivno nacionalni, znači temeljno različiti.

Kako Bošnjaci, Srbi i Hrvati takođe s obje noge stoje u svojoj empiriji, oni su potpuno svjesni toga da niko od njih nema monopol na ekskluzivnu interpretaciju događaja iz posljednjih četvrt vijeka, niti je prilika da bi u dogledno vrijeme neko od njih uživao u tom luksuzu.

Svaka od te tri grupe stoga pribjegava nizu strategija sa ciljem da podupre nacionalno isključive narative kako se ne bi srušili pod pritiskom paralelnih konstrukcija: neutralizacija suprotnih argumenata, pariranje logike iz drugog "tabora", dupla relativizacija (i kod "tvojih" ima loših, ali su "drugi" još gori), preskakanje tema koje se ne uklapaju u sliku o "svojima" i "tuđima".

Ono što Ana Mijić na četiri stotine strana dokazuje jeste slijedeće: ta serija sitnijih i krupnih neutralizacija, školskim rečnikom – sjedenja na ušima kad drugi govori, nije namjerna, ali ni nesvjesna.

"Niko ne gine, a svi umiru"

Empirijski materijal čini trideset narativnih, anonimizovanih intervjua koje je autorka vodila u različitim krajevima Bosne i Hercegovine između 2007. i 2009. godine. "Narativno i nestandardizovano" znači da se istraživač poslije uvodnog pitanja praktično povlači iz konverzacije, ne gnjavi potpitanjima i pušta intervjuisanu osobu da priča "iz srca" o svemu što je muči.

Od tih 30 razgovora, za knjigu je odabrano šest, dva po naciji: "nacionalista" i "dobri pastir" (Hrvati), "patriota" i "jugonostalgičar" (Muslimani) i "analitičar" i "dobar čovjek" (Srbi).

U analizi materijala Mijićeva nije žalila truda i izabrala je apsolutno najzahtjevniji metod koji cirkuliše unutar društvenih nauka, takozvanu "objektivnu hermeneutiku". Tamo se svaka najsitnija riječ, jezički banalna konstrukcija ("Zdravo", "Bok", "Đe si, šta ima?"), svaka pauza ili ponavljanje podvrgava interpretaciji čitavih timova "hermeneutičara", koji se nedjeljama i mjesecima cirkularno vraćanju na početak da bi krenuli dalje.

Ako za neistrenirani pogled spolja to izgleda neozbiljno, treba reći da su dobri interpretatori-hermeneutičari u stanju da razumiju veze između pojedinca i njegove socijalne grupe bolje od svakog psihologa.

U tom smislu, knjiga Mijićeve zaslužuje da bude prevedena na jezike bivše Jugoslavije, da nađe put do svih društvenih fakulteta na tom prostoru. Ona je odličan "kuhinjski recept" za sve studije koje nastaju sporovozno-detaljnim kvalitativnim istraživačkim metodama, mimo kvantitativnih statističkih postupaka.

Nema te statistike koja može da uhvati sve društvene nijanse one tuge kojom jedan od intervjuisanih ("patriota") opisuje poslijeratno stanje u Bosni: "Ovdje niko više ne gine, a svi umiru."

"Moralna alhemija" bosanske svakodnevice

Problem "Ranjenih identiteta" nije u metodu, nije u interpretaciji, nije ni u dobrom dijelu zaključaka, već u neupitnosti kojom je politička korektnost fiksirana kao analitički okvir.

Prije tri godine je bečki Standard komentarisao tada još samo disertaciju Mijićeve riječima da "ona na kraju ipak zaključuje kako raste mlada generacija koja ne robuje nacionalističkim klišeima". Prevedeno, sunce na kraju mora da svane, a mladi moraju da se uzmu, sve ostalo je nedopustivi razvoj događaja.

Ta vrsta spoljnog, evropski-službenog optimizma nigdje ne dolazi do izražaja u knjizi. Iako se niko od njenih sagovornika ne bi mogao nazvati zamornim pesimistom, niko od njih i ne pjeva pjesmu svijetle budućnosti – oni znaju sa čime se nose. A da li to zna Ana Mijić?

Neke reference na širi kontekst joj sigurno promaknu – kada "analitičar", na primjer, načne razliku između "zaboravljanja" i "opraštanja" ona se trudi da shvati moguća značenja, ali bez razumijevanja da je to diskurs koji se osamdesetih godina iz Srpske pravoslavne crkve preselio u medije, on je "usvojeni" motiv.

"Ranjeni identiteti - Borba za status žrtve u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini"

Najveća zamjerka je da se ona čak trudi da zaobiđe relevantnost religije u izjavama koje daju njeni sagovornici. To ne znači da ona bira ateiste za sagovornike, naprotiv. "Dobri pastir" je katolički sveštenik iz Posavine, "dobri čovjek" je bogobojažljivi pravoslavni vjernik ("Mile iz Doboja"), koji vjeru koristi kao etički korektiv da bi se distancirao od "paravojski iz Srbije".

Ali, religija kao linija simboličkog i realnog razgraničavanja među tri nacije prvi put se pojavljuje tek na 336. strani i to više kao neko iznenađenje, u smislu – zar oni (sagovornici) stvarno misle da je religija tako bitna? Ili – zašto oni Bošnjake nazivaju muslimanima?

"Interesantno je da on izjednačava naciju i religiju", piše Mijićeva na jednom mjestu za "patriotu". I nešto dalje zaključuje kako njeni sagovornici "vjerovatno sučeljavaju hrišćansku i muslimansku religiju kako bi legitimisali vlastite pozicije prema inostranstvu".

O tome da bi religija imala važnu, možda čak najvažniju ulogu u povlačenju simboličkih granica uzduž i popreko Bosne, ni riječi, iako svi sagovornici daju dovoljno jasne izjave, čak i rangiraju vlastitu "toleranciju" drugog. "Bliži mi je Hrvat nego Musliman", kaže "dobar čovjek", dok "dobri pastir" opisuje Srbe (i samo njih) "kao braću" koja su jednog trenutka zastranila. "Patriota" iz Mostara se ljuti zbog monumentalnog krsta na hrvatskoj strani jer on "zauzima prostor" i u neočekivanom logičkom skoku postavlja isključivo reprezantativno pravo na podizanje džamija u tom prostoru.

Ali, Evropa ne želi da sluša priču kako je linija razgraničenja u Bosni religiozna, pa je onda ni Ana Mijić ne priča, čak i kad njeni sagovornici to rade. Iz evropske perspektive, lakše je razumjeti nacionalistički "primordijalizam" nego religiozni – za prvi ima nade da će se, kad-tad, emancipovati, za drugi – teško.

Neman zvana rat

Takođe, autorki je nelagodno kada njeni sagovornici spominju "Muslimane" i "muslimane", jednom kao naciju, drugi put kao religiju, i naglašava u interpretaciji da je "njihovo korektno ime Bošnjaci". Nema dvadeset i pet godina da je "njihovo korektno ime", ustavno ime, glasilo Muslimani. Od kada je postalo pejorativno bosanske Muslimane nazvati muslimanima, u kom procesualnom činu i kom ideološkom okviru je došlo do te socijalne promjene ni riječi.

Naravno, u ratu – ali to nije jednosmjerna ulica. I inače su pasaži o ratu, način na koji sagovornici spominju rat i na koji se njihove izjave analiziraju, najbolji dijelovi knjige. "Rat" je kod svih šest neman, živo biće, subjekt koji se pojavio iz pakla, uzeo svoj danak i onda se povukao u jazbinu da čeka neku novu priliku.

Taj stav prema ratu kao glavnom glumcu antičke drame Mijićeva naziva "jedinim zajedničkim imeniteljem" koji danas spaja tri konstitutivna naroda dejtonske Bosne. "Rat" kao živi akter na socijalnoj bini je istovremeno "milost koju oni poklanjaju jedni drugima", u smislu milosti da "na rat prebace svaku odgovornost za sve loše što su učinili jedni drugima". "Rat" je postala zajednička formula kojom jedna etnija daje priliku drugim dvjema da sačuva obraz i čast.

Krivi su "rat" – i "međunarodna zajednica". Eksternalizacija krivice i prebacivanje odgovornosti na međunarodnu zajednicu je još jedan, premda skromniji zajednički imenitelj bosanskih tugovanki.

Rat je bio "jednostavan", a mir postao kompleksno "produžavanje rata političkim sredstvima", zaključuje Mijićeva u izvrtanju Klauzeviceve teze.

Iako vidi "moralnu alhemiju" u akciji, kojom Bosanci (skupni termin koji se u knjizi koristi za Bošnjake, Srbe i Hrvate) stabilizuju odvojene grupne identitete, nešto izmiče njenoj pažnji: nemaju Bosanci toliko problem sa međusobnim kulturnim, pa i religioznim identitetima, već sa činjenicom da oni prvi put u modernoj zajedničkoj istoriji nastupaju u političkim, državnopravnim kategorijama, čime potencijalno postaju predmeti hijerarhizacije.

izvor: Vesna Knežević/RTS