Radoslav Rale Milenković iza sebe ima ravno 91 pozorišnu režiju, kao i ogroman broj odigranih pozorišnih, filmskih i televizijskih uloga, što ga čini jednim od najplodnijih stvaralaca na ovim prostorima. Rođen je 1958. godine u Novom Sadu, gdje je završio glumu na Akademiji umjetnosti u klasi profesora Branka Pleše, a pozorišnu i radio režiju diplomirao je u klasi profesora Dejana Mijača, na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Od tih pa do današnjih dana, njegova karijera je izrasla u jedan od najimpresivnijih ovdašnjih glumačko-rediteljskih životopisa, koji je od prije nekoliko dana obogaćen i predstavom "Ivona, burgundska kneginja", rađenom po tekstu Vitolda Gombroviča, a koja je svoju premijeru imala 23. marta u Srpskom narodnom pozorištu. Na početku razgovora za portal mojnovisad.com sa Raletom Milenkovićem govorimo upravo o već "slegnutim" utiscima sa premijere, o zadovoljstvima, ali i nezadovoljstvima koja je ta priča sa sobom donijela...

- Premijera je prošla odlično. Mislim da je to ogroman posao i stvarno sam zahvalan slučaju da sam uopšte mogao da radim takvu i toliku predstavu. Ono što mi kvari radost jeste to što mi nismo završili tu predstavu onako kako smo htjeli. Mi smo izveli premijeru koja je za mene bila dan pred tehničku probu. Zahvaljujući nebrizi kuće, sve smo radili na preskok, stihijski... Imamo mi kobajagi i svjetlo, i kobajagi scenografiju, i kobajagi predstavu, i kuća je, kobajagi,  završila predstavu. Kuća nije završila predstavu, i u tom smislu ja sam apsolutno nezadovoljan. Mislim da je to jedan ozbiljan problem.

Riječ je o jako zahtjevnoj predstavi, koja je upravo stoga izuzetno rijetko izvođena. Mislite li da bi njena realizacija negdje drugdje bila jednostavnija, budući da imate dosta međunarodnog iskustva?

- Bilo bi sigurno drugačije. U Mađarskoj bi bilo drugačije, bilo bi bez stresa, imali bismo vremena da završimo posao do kraja. Ovako imamo predstavu koja je prikazana, ali nije završena. Ali šta da se radi. To je očigledno pitanje toga šta je kome važno. To je pitanje i ukusa, i toga kako ko od nas gleda na pozorište. Riječ je zapravo o tome koliko neko poštuje tuđ rad. I o tome koliko neko zna o pozorištu i o tome kako se predstave prave.

Jedna od najčešćih vaših izjava koja je prenošena neposredno pred premijeru bila je da je riječ o predstavi koja govori "o malom čovjeku u sudaru sa svemoćnom vlašću" i o bezizlazu u kom se taj mali čovjek nalazi. Gde je taj "mali čovjek" kada se transponuje iz predstave u realnost koju živimo?

- Taj čovek je uvijek u bezizlazu. U svakoj epohi, u svakoj vlasti. Nema velike razlike između Engleske 15. vijeka i klanice Ričarda i Henrija i nekakve, kobajagi, demokratije u nekakvim, kobajagi, državama. Prema tome, to je pitanje pozicije i prirode vlasti, njene suštine, njene stalne potrebe da se bezgranično širi. A može da se širi samo na račun običnog svijeta. Međutim, ono što je važnije to je taj istorijski tok i nauk, to jest da je u svim vremenima isto. Svi stradaju. Čim je vlast upletena u nešto, a upletena je u sve, stradanje je neminovno. To nam je usud i prokletstvo. Ne postoji ta zemlja utopija u kojoj je sve prema potrebama i mogućnostima i u kojoj postoji nekakva harmonija. Sve što se dešava među ljudima je to da svako uvijek dobija nešto nauštrb drugog. Možda u nekom manastiru neki monah ima neki svoj mir i svoju zaštićenost, ali i on je tamo radi kajanja i radi svoje vjere, a ne radi toga što je on društveno upotrebljiv. Ti možeš da odeš u pustinju, ili da se ubiješ, da pucaš sebi u muda, šta god da izmisliš, ali to neće poremetiti ustaljenu šemu po kojoj se događa društveni život.

A šta je to što ostaje "malom čovjeku" usred tog bezizlaza? Jedna Gombrovičeva rečenica iz teksta po kom je rađena predstava veli: "Naša epoha je suviše pronicljiva, smokvino lišće je sve pouvenulo. Ništa nam ne preostaje, sem iskrenosti." Zašto se, ipak, svi, pa čak i taj "mali čovjek" toliko uporno boje upravo te iskrenosti?

- Ljudi se boje za život, da ne izgube ono što im je najvrednije, boje se mogućih posljedica. Neko funkcioniše tako da svoj opstanak pronalazi u ćutanju, uzmicanju, nekome strah omogućava da bude iskren. Ali mnogo važnije od toga je da, ako se i bojimo, da se iskreno bojimo. Najvažnije je zapravo da ne lažemo. Mislim da je laž zapravo osnovni problem. Kad laž postane sredstvo opstanka, onda je to kraj, onda je taj opstanak bezvrijedan. To više sad nije pitanje kako da živimo u određenim okolnostima, nego zašto uopšte živiš u određenim okolnostima, zašto uopšte postojiš, šta si radio cijeli svoj život, ako si lagao? Svi pravimo svoje izbore. Na kraju krajeva, i politika, i svi drugi, mogu da nam urade sve što im dozvolimo, ako se mi pravimo ludi. Ako ti ideš da radiš nešto što prezireš, ili što je nečasno, nije opravdanje "radio sam da bih imao da jedem". Imaš izbora, možeš da ne jedeš.

Ali je činjenica da su ljudi generalno uplašeni, kako ovdje, tako i u Americi, i u Iraku, i bilo gdje...

- Svakako. Strah je jedna od osnovnih poluga svake vlasti. Strah za radno mjesto, strah za život, strah za sve...

Zanimljiv je jedan momenat koji stoji u vašoj biografiji i nekako "odudara" od onog zvaničnog dijela, a čini se da je upravo taj momenat najnaglašeniji. Naime, tamo ste o sebi napisali: "Ljubin i Đorđev sin, Arsenijev i Natalijin otac." Da li je možda upravo u tome izlaz iz onog bezizlaza, to jest u korijenima i u "malim" životima koji nam preostaju kao jedini prostor za moguću sreću?

- Da, apsolutno. Sve drugo su samo razne igre, prividi, taštine, sujete, ambicije... Ali, u samoj suštini, mi smo svi ili potomci ili preci, ili, neko vrijeme, i jedno i drugo. I u tom smislu smo samo dijelić nekog kontinuiteta, ako uopšte tog kontinuiteta ima. Ali potreba da osvijetlimo obraz precima i potreba da svoju djecu naučimo osnovnim vrijednostima, na tome u stvari počiva naša snaga. Dokle god to imamo, dokle god iza sebe imamo jasno šta smo i odakle smo, i dokle god ispred sebe gledamo svoju djecu koja bi trebalo da budu ne bolja od nas, nego da budu ono što je suštinski ljudsko, dotle još ima neke šanse za sistem vrijednosti, makar on bio samo u okviru porodice. Ali, tako isto bi trebalo i ovo društvo da zna odakle je, odakle potiče i kuda bi htjelo. Međutim, ono što se dešava je trenutna pohlepa, vlastohleplje, gramzivost, sebičnost, bezdušnost, bezosjećajnost, jer tako se bolje pravi profit.

Koliko je, generalno, društvo svjesno tog aktuelnog trenutka, koliko mari za njega, koliko mu je stalo do čoveka i koliko je samom čoveku stalo do samog sebe?

- Mislim da prije treba postaviti pitanje da li smo mi uopšte društvo, da li smo mi uopšte država. Mislim da smo prije, jednostavno, neka zemlja. Društvo nije društvo, već je samo narod. Neki narod koji ima zemlju, a još uvijek smo daleko od društva koje ima svoju državu.

Da li, generalno, kao narod, zaslužujemo da budemo tu gde jesmo? Kad vas to pitam, mislim prije svega na tu činjenicu da u Srbiji postoji ogroman broj nepismenih, neobrazovanih, učaurenih u rđavu "izvjesnost", nespremnih da išta u sebi i oko sebe promijene.

- Odgovornost je na onima koji bi narod trebalo da opismene. U svijetu su takođe jednom bili nepismeni, ali su se opismenili. Ne mora čovjek da bude Noam Čomski, da bi ukapirao da, kad ti ne znaš, ja tobom lakše manipulišem. Kad ne znaš da čitaš, ja mogu da te lažem šta tu piše. Ja bih dao sva pozorišta za neki dobar sistem školovanja, koji bi, recimo, obećao, a da mu povjerujem, da će te škole za 20 godina napraviti od naše dejce neke pismene, misleće, slobodne ljude. Jer tebi hrabrost počiva na znanju, na samouvjerenosti, na tome da vjeruješ u istinu nečega. Sve, ali zaista sve bih dao za dobre škole. Možda je užasno ovo što ću reći, ali i bolnice bih dao. Ima uvijek tih trava, korijenčića, vračeva, šamana. Ali znanje se ne može dobiti bez škole. Zamisli kad bi ovdje svi bili pismeni, zamisli kad bi svi čitali, zamisli kad bi u Africi svi imali vodu, kako bi svijet bio ljepši i drugačiji, kako bi ljepši bio ovaj naš razgovor...

A gdje vidite kulturu u tom našem takozvanom "sistemu"?

- Koliko god ovo bilo ponavljano i izvikano, ali postotak za kulturu u budžetu govori sve. Znači, kad je jedan ili ispod jedan odsto, o čemu mi tu pričamo? Ne možemo da idemo pa da otimamo. Država procjenjuje koliko joj kultura vrijedi i znači.

Koliko je realna ta priča da nema para, a koliko je riječ o krivo posloženim prioritetima? Zar je moguće da se, recimo, za maketu nekog "grada na vodi" izdvoji više novca no što se u kulturu slije za ko zna koji period?

- Problem je što je izbor ta maketa grada na vodi. Novom Sadu nedostaje, za početak, deset pozorišta, hitno, urgentno! Novi Sad je deset ili dvadeset puta veći nego kad je osnovano Srpsko narodno pozorište, a nema deset ili dvadeset pozorišta. I sve institucije su nam potrebne. Mi smo država koja petnaest godina nema Narodni muzej. On stoji tamo na trgu, u nekim skelama, nekim reklamama, sad kao neki sat odbrojava do otvaranja, a otvaranje će biti kad zamijene prozore.

Mislite li da se visoka kultura guši ciljano, ili je opet riječ o nečijem neznanju i nekompetentnosti?

- Mislim da ti ljudi koji odlučuju o tome, odlučuju iz svog ukusa i svoje "lektire". To su ljudi koji odlučuju da je važnije da daš 50.000 evra za Cecin koncert, nego da za taj novac opismeniš ljude. Deset pozorišta koja sam pomenuo, to je jako mala investicija, a korist je nemjerljiva. Ne mislim da ima nekog predumišljaja protiv kulture, stvar je samo u jednom neukusu i neznanju. Ti si možda čuo za Mocarta, Betovena, Vivaldija, pa ih pominješ, ko ovi naši jadnici, ali ne možeš znati ako nisi slušao, ako nisi čitao, ako nisi učio.

Ali može da vas inspiriše da napišete govor...

- Da, da, ali to koristiš tako jadno, da bi me impresionirao. Možeš da impresioniraš nepismenog. Ali kad bi svi ljudi bili pismeni, malo bi ih teže impresionirao svojim suštinskim neznanjem. Iskreno, neću da bude ništa lično, mene je baš briga za njih. Ali pogledajte ko nam vodi državu posljednjih petnaest, dvadeset godina, ko su ti ljudi... Moja mama ima jednu divnu, narodsku rečenicu koju mi je ponavljala još dok sam bio dijete i koje se ja često sjetim, a to je: čega se pametan stidi, time se budala ponosi. I to je naša situacija. Ovdje ljudi, kad ih neko postavi za direktore, misle da to znaju da rade. Otkud ti pravo da misliš da nešto znaš, samo zato što te partija negdje postavila? Ali oni to misle i piče samouvjereno. Zato što je ovo, ipak, zemlja, u kojoj nema posljedica. Ni za loše, ni za dobro. Posljedice ne postoje. I ne zna se šta je strašnije. To što ne snosiš posljedice za loše koje si uradio, ili to što si genijalan, a nikad ne dobiješ stipendiju. Ne znam šta da kažem. Tužno. Tužna zemlja.

Da se vratimo malo na vašu ličnu priču. Bavite se glumom, režijom, čak ste i dvije knjige poezije napisali...

- Pišem i dalje, ali izbjegavam da objavim, sad sam malo pametniji.

A gluma i režija. Gdje se više vidite?

- Nemam ja to da nešto više volim, ili da me nešto više ispunjava od onog drugog. Za mene je i jedno i drugo pravljenje pozorišta. Da li kao reditelj ili kao glumac, to je pitanje zanata, tehnologije, nekih načina na koje stižeš do svog rezultata. Sve sam to ja, to je moj život. 

A što se tiče medija kroz koje djelujete, gdje se najviše nalazite u tom trouglu pozorište-film-televizija?

- I to je maltene isto. I kao glumac i kao reditelj si biran, neko te pozove da negdje igraš ili da nešto režiraš. Izazovno je i jedno, i drugo, i treće. U suštini, radiš jedno isto, iako je drugačije, ali svuda tragaš za nekom dubinom, za suštinom, za sobom, a samo taj način na koji to postižeš, ili češće ne postižeš, zavisi od medija.

Kako vam, iz perspektive glumca, izgleda to kada neko mora da prihvati ulogu iza koje apsolutno ne stoji? 

- To je đavolja rabota, zato što si prosto prinuđen da živiš od toga. Kod nas se radi jako malo i malo ko ima poziciju da bira. Igrao sam i ja u slabim predstavama i u slabim filmovima, ali sam dosta toga i odbio. Ne možeš da igraš uvijek u klasicima, istina. Ali bilo je slučajeva kada sam odbio, zato što nisam vidio nikakvog smisla, osim nekog pukog predumišljaja da se jeftino i banalno napravi nešto što će dobro proći. To je uvijek problem interpretatora. Da li ćeš ti, kad završiš muzičku akademiju, cijeli život da sviraš u kafani, ili na ne znam kakvom konzervatorijumu, tu je pitanje na koji način ti možeš da opstaneš i na koji način možeš da obezbijediš egzistenciju sebi i svojoj porodici. Ali to je lična stvar. Čovjek mora da zna šta treba, a šta ne treba da radi. A kad se nečega prihvati, onda nema alibija.

Opet ona iskrenost s početka.

- Da. Ako čovjek zna zašto nešto radi, onda on nema nikakav problem.

izvor: mojnovisad.com

autor: Duško Domanović