Kada je krajem prošle godine Rusija odustala od gasovoda „Južni tok“, jer nije dobila dozvolu Evropske unije, ruski političari i poslovni ljudi malo su negodovali, ali odmah i počeli tražiti drugo rješenje. Vrlo brzo je osmišljen alternativni pravac nazvan „Turski tok“. I jednu i drugu odluku – onu o odustajanju od „južne“ varijante, kao i odluci za „tursku“ opciju – objelodanio je Vladimir Putin, što dovoljno govori o značaju projekta.

Gasovod kapaciteta 63 milijarde prostornih metara zapravo bi na 660 kilometara prolazio starom trasom „Južnog toka“ kroz Tursku, a potom još 250 kilometara novim pravcem prema evropskom dijelu Turske sve do čvorišta na grčkoj granici. Iako svi detalji nisu poznati, niti je sve formalizovano i konkretnim dokumentima, iz kompanije Gazprom, koja bi trebala graditi gasovod, već su najavili da će krajem iduće godine plin krenuti.

Budući da Rusija na sve moguće načine traži opciju zaobilaženja Ukrajine u isporuci plina prema svojim potrošačima u Evropi, jasan je i Putinov, i angažman diplomacije, a pogotovo čelnog čovjeka Gazproma Alekseja Milera, koji je ovih dana potvrdio da su cijevi spremne za polaganje po dnu Crnog mora.

Kao što je i njima jasno da Evropi treba ruski plin, tako je i čelnicima EU jasno da bez plina iz Rusije nema ni energetske sigurnosti. I tu kreću političko-ekonomske igre, cjenkanja i nadmudrivanja, jer je jedno od najsnažnijih oružja Rusije u diplomatskoj borbi protiv Zapada upravo plin. Evropa, naime, trećinu svojih potreba za energijom podmiruje iz ruskih izvora.

U svemu tome, zemlje Zapadnog Balkana prate razvoj situacije jer su se, nakon odustajanja od „Južnog toka“ i značajnih finansijskih gubitaka, našle u nezavidnom položaju kad je dobavljanje tog energenta u pitanju. Najavljeno je kako bi zemlje regije, konkretno Makedonija i Srbija, morale i same platiti gradnju gasovoda te bi bile kupac, a ne tranzitna zemlja.

Ključni kupci – Turska i Italija

No „Turski tok“ je prvenstveno usmjeren prema dva tržišta – Turskoj i Italiji, objašnjava Aleksandr Frolov, analitičar Nacionalnog energetskog instituta u Moskvi, u izjavi za Al Jazeeru. Po njemu, „moguće koristi za države kao što su Grčka, Makedonija i Srbija zavise od dalje konfiguracije nastavka 'Turskog toka' na teritoriji Evropske unije“.


„Čini mi se da Rusija razmatra mogućnost učestvovanja u izgradnji neophodne infrastrukture na teritoriji tih država, kako bi gas dovela do tačke koja je ukazana u ugovorima, tačnije do Baumgartena u Austriji“, ukazuje Frolov.

„Takva varijanta pretpostavlja ulaganje ruskog novca u ekonomiju balkanskih država, jer bi omogućila da se izbjegne ponovno razmatranje postojećih ugovora između Gazproma i njegovih evropskih partnera. Ipak, tu je najvažnije kako će se prema tom pitanju ponijeti Europska komisija“, smatra Frolov.

Podsjeća i kako balkanski korisnici kupuju do 10 milijardi kubika ruskog plina godišnje. Za namirivanje tih potreba, poslije početka eksploatacije „Turskog toka“, bit će dovoljni postojeći tranzitni kapaciteti putem kojih se plin isporučuje do Turske, objašnjava.

Pozivajući se na Alekseja Milera, čelnog čovjeka Gazproma, ruski analitičar Aleksandr Frolov ukazuje kako je postavljanje cijevi za „Turski tok“ već počelo, službeno 8. svibnja, svi materijali i projektna dokumentacija su prethodno već bili gotovi, izvođači izabrani, a njihove usluge plaćene. Kraj iduće godine za početak isporuke djeluje mu „potpuno realno“.

EU ne odustaje od svojih principa

Upravo je pozicija Eu+vrope, koje spominje Frolov, u fokusu razmišljanja Zijada Bećirovića, direktora Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) u Ljubljani. Smatra da EU neće zanemariti principe na kojima počiva njezina Energetska zajednica. Budući da „Južni tok“ nije bio prilagođen principima, upozorava da to nije ni njegova alternativa.

„Bez obzira što Evropa za svoju potrošnju koristi oko 30 posto ruskog plina, aktualni politički trenutak globalnih svjetskih političkih dešavanja još manje ide u prilog 'Turskom toku'. Stiče se utisak da, kada bi Rusija ipak zadovoljila principe Energetske zajednice, to ne bi bilo dovoljno da 'Turski tok' zaista bude izgrađen“, kaže Bećirović.

Napominje kako je u pozadini svega politika, jer se „preko smanjenja tržišta, a time i cijene ruskih energenata, pokušava uticati i oslabiti finansijska moć Rusije“. S druge strane, nastavlja, Rusija pokušava preko energenata pojačati svoj uticaj u Evropi.

„Današnji trendovi na globalnom političkom planu u prvi plan stavljaju politiku, pa time politički problemi postaju važniji od ekonomskih odnosa. I u ovome slučaju politika dobiva prednost u odnosu na dolar/rublju/liru, no sve je to zauzimanje bolje strateške pozicije za naredno vrijeme u kome će svaka od zemalja da to iskoristi za jačanje svoje ekonomije i valute u budućnosti“, prognozira Bećirović.

Kompleksni odnosi država

Međutim, iz moskovske perspektive politika je u ovom slučaju sekundarna. Iako su nedavno, govoreći o „jermenskom pitanju“, Putin i Erdogan razmijenili teške riječi, pa se nagađalo da je „Turski tok“ doveden u pitanje, Frolov podsjeća da Rusija i Turska „nemaju niti jednu zajedničku poziciju u međunarodnim odnosima“.

„Smeta li im to da budu trgovinski partneri i odlično sarađuju tokom posljednjih 10 godina? Ne! Rusija će o onome što se dogodilo 1915. i dalje stajati uz svog direktnog saveznika – Jermeniju. Hoće li se Turska tome protiviti? Naravno da hoće. Hoće li to utjecati na partnerske odnose u isporuci prirodnog gasa ili bilo koje druge robe iz Rusije u Tursku? Nikako neće. Turska je pragmatična država i to je odlično. Ne zaboravimo da Turska kupuje plin iz Irana, s kojim ima, hajde da tako kažem, komplicirane odnose“, slikovito objašnjava Frolov.

Analitičari smatraju i da je „Turski tok“ još jedna runda u meču Rusije i EU, no činjenica je da Rusija treba izvoz energenata, a Europa energente. Na pitanje mogu li se suprotstavljene strane naći na zajedničkom kolosijeku, Frolov odgovara potvrdno.

„Nijedan veliki projekt transporta plina ne može biti realizovan na teritoriji EU, ukoliko kao takav ne bude isključen iz okvira Trećeg energetskog paketa. Tačnije, on može biti realiziran, ali u takvim okolnostima neće se isplatiti i zato nema dovoljno onih koji bi investirali u takve projekte. Rusija razumije i suosjeća sa željama Evropske komisije, ali Gazprom je komercijalno poduzeće koje mora ostvarivati dobit“, navodi Frolov.

Zauzimanje pozicija za budućnost

Bećirović, ipak, ne dijeli takav optimizam, te smatra da je „u uslovima globalnih političkih promjena veoma teško očekivati da će se ubrzo pronaći zajedničko rješenje, jer se sada zauzimaju strateške (geo)političke pozicije za narednih najmanje 30 do 40 godina“.

„Američki plin dobijen iz škriljaca se otvara kao alternativa, zajedno sa rezervama takvog plina koje se nalaze u Ukrajini, Bugarskoj i zemljama Zaliva. I one mogu biti zamjena za ruski plin. Sve dok postoji alternativa za ruski plin neće doći do energetske dominacije nad političkom“, prognozira Bećirović.

U tome smislu teško mu je reći „kada će poteći plin najavljenim 'Turskim tokom' i da li će uopšte poteći“, iako je Gazprom najavio polaganje prvih cijevi u vrlo kratkom roku, istovremeno se cjenkajući s Turcima oko cijene i isporuke.

„Svjedoci smo početka polaganja prvih cijevi 'Južnog toka' u Bugarskoj i Srbiji, a na kraju od gradnje nije bilo ništa. Najavljivanje gradnje, odnosno postavljanje prvih cijevi ne znači da će biti i izgrađen 'Turski tok'. Stvarna izgradnja bi mogla značiti i stabilizaciju uzburkanih geopolitičkih odnosa. Za sada smo od toga još daleko“, zaključuje Bećirović.

Vrijeme prolazi, a brzo će i 2019. godina kad Rusija prestaje isporuku plina preko Ukrajine. Ako ne bude bilo kojeg od najavljenih plinovoda, niti jedan kubik ruskog plina neće u Evropu, a potrebno joj je najmanje 60 milijardi kubika godišnje.

Izvor: Al Jazeera