O tom planu se govori malo-malo, povod za rehabilitaciju te priče se čas pronalazi u izborima, čas u političkim međustranačkim i unutarstranačkim prepucavanjima, međutim činjenica je da do sad građani u ovoj zemlji nisu vidjeli bilo kakvu promjenu nabolje, odnosno nema niti jednog konkretnog pozitivnog efekta tog plana. I zato, šta je tu po srijedi?

U principu, ništa. Međunarodna zajednica, treba to iskreno reći, uopšte nije zainteresovana za Bosnu i Hercegovinu. Danas je tema u međunarodnim krugovima Ukrajina, tu je i dalje Sirija, a ostala mjesta postanu interesantna kad se u njima pojave problemi poput onih u Makedoniji. U BiH se ne puca, mirno je, a to što običan svijet svakim danom živi sve gore-nikog u svijetu ne tangira. 

Ljudi često zaboravljaju važne činjenice. Da međunarodni faktor želi nešto krupno da učini u BiH, on to može da učini bez bilo kakvih problema. Pogotovo danas, kad je politička scena toliko anarhična, kad nema stabilnih partija i političara i kad bi bilo kakav organizovan manevar međunarodnog, a pogotovo zapadnog faktora prošao bez problema. Primjera radi, već dvije godine se intenzivno govori o tome da će zapadni faktor da sruši Milorada Dodika. Pa ko im to brani? OHR ima i dalje mehanizme da Dodika smjeni večeras. Bez bilo kakvih problema. Dodik danas nije onaj Dodik od prije osam godina, niko živ se ne bi pobunio protiv te smjene, ne bi bilo protesta, građani su apatični i razočarani u sve političare. SNSD je ozbiljno raspolućen tako da čak niti ta stranka ne bi pravila previše problema oko toga. Dakle, da stranci zaista toliko žele da se riješe Dodika, i da su jedinstveni u tome, to bi se završilo veoma brzo.

S druge strane, veliko je pitanje koliko je uopšte zapadni faktor jedinstven kad su Balkan i Bosna i Hercegovina u pitanju. Nema spora, Njemačkoj je potreban miran i stabilan Balkan i isto takva BiH u njemu, jer Berlinu ne trebaju konstantni nemiri u dvorištu Evrope. S druge strane, veliko je pitanje koliko ta mirnoća i stabilnost odgovaraju Sjedinjenim Državama koje ne mogu a da ne vide benefite od nestabilnog Balkana i, samim tim, nestabilne Evrope i Njemačke koja se tad nalazi u hroničnoj defanzivi. Ako se stvari posmatraju na taj način, onda stvari dobijaju drugačije obrise a politička sudbina Milorada Dodika se i ne čini tako odlučenom i definitivno zapečaćenom u bliskom periodu koji dolazi a kako mnogi danas u Republici Srpskoj i BiH misle. 

Opet, ako neko misli da će veliki plan Berlina da se BiH riješi Dodika, Izetbegovića pa i Čovića tek tako da se realizuje, onda teško da razumije konkretnu političku realnost. U bošnjačkom političkom korpusu ne nazire se alternativa političkom načinu razmišljanja Bakira Izetbegovića, jer Radončić definitivno nije neki prosvjetiteljski i moderan tip, a pogotovo nema alternative kod Hrvata kad je riječ o Draganu Čoviću. Prema tome, tu neke posebne mogućnosti za promjene nema a u takvom stanju stvari nema posebnog razloga uklanjati Dodika koji, shodno potrebama i smjerovima pritiska, kao pragmatičan tip uvijek može poslužiti zapadnom faktoru da gura ka stabilnosti ili nestabilnosti, zavisno od potreba. I to je itekako jasno mnogima, a pogotovo određenim taktičarima u Vašingtonu. 

Prema tome, nema nikakve sumnje da nam ne predstoje bilo kakva bolja vremena. Plana i koncepta za oporavak zemlje i društva nema niti jedna partija u Republici Srpskoj i BiH, niko nema hrabrosti da predloži vanredne parlamentarne izbore što znači da su svi svjesni da je najbolje biti tu na jaslama budžeta i palamuditi visoku politiku i otvarati jake teme dok se ne čini ama baš ništa da bi se počeli rješavati nagomilani problemi. S te strane gledano, međunarodni faktor neće biti pokretač promjena u zemlji ali nije isključeno da će preko masovnih protesta, koji su u ovakvom stanju stvari pitanje vremena, pokušati da generiše neke svoje interese.

Na Zapadu ništa novo, a vala ni u ovoj prokletoj avliji.

Redakcija Frontala