Ovo pišem u čisto pragmatičnom kontekstu, odnosno njegovom uspjehu održavanja na vlasti uprkos svim izazovima, i ne prezanju od upotrebe svih politički (ne)dozvoljenih sredstava u ovu svrhu. Kao da mu je moto ona krilatica: „Efikasnost sredstva opravdava sredstvo!“ Milorad Dodik je po meni, šampion u ovom pogledu, jer i pored brojnih neuspjeha i na  spoljnopolitičkom, a naročito na unutrašnjem  polju,  predsjednik SNSD-a je konstantno na vlasti u RS još od 2006. godine i kako sada stvari stoje, do 2018. u najmanju ruku.  A nikad se ne zna, možda i poslije sljedećih opštih izbora. 

To je zaista zapanjujuće, jer su greške koje je vlast SNSD-a pravila od te 2006. zaista nisu male. 

Počeću od samog Dodika, koji je 2004. dao izjavu u kojoj potvrđuje genocid u Srebrenici, tj. smatra da je genocidna kvalifikacija zločina u Srebrenici tačna. Sljedeće godine u potpunosti okreće ploču i postaje do tada neprepoznatljivi Dodik, ali danas itekako prepoznatljiv. Šta se promijenilo za tako kratko vrijeme?Kako od najvećeg evropejca postati najveći nacionalista za manje od godinu dana? Da li je Dodik jedan dan bio „naivan“ i vjerovao u prosperitetnu budućnost BiH kao takve, da bi sljedeći dan okrenuo list i započeo s radikalnom retorikom, koja će, kasnije će se ispostaviti, donijeti Dodiku dugogodišnju vladavinu. Ne vjerujem u takvu „naivnost“. Ovo mi se više čini kao prosta kalkulacija i shvatanje kako najlakše do političkih poena. 

Dalje, zaduženost RS konstantno raste i već je poprimila izuzetno zabrinjavajuće proporcije. 2005.god. zaduženost je iznosila nešto više od milijardu, dok je danas dug već premašio 5 milijardi. Poseban problem je činjenica da je cijena našeg zaduživanja vrlo visoka i kreće se oko 4%, dok je kod Njemačke npr. 1.3%.  Imajući u vidu da je u ovom periodu privatizovan Telekom i rafinerija, koji su donijeli Srpskoj prihod od  preko 1.5 milijardi maraka, dolazimo do zaključka da je ekonomska politika vođena od 2006. do danas sve osim uspješna. 

Ako je ovo biračima koji izlaze na izbore previše metafizično, jer još uvijek na svojoj koži ne osjete smanjivanje plata i penzija (a da se razumijemo, bilo je i toga!), onda sigurno osjete pad standarda koji se dogodio za vrijeme vlasti Milorada Dodika.  Naime, prosječna plata 2005. godine, odnosno prije Dodikovog dolaska na vlast iznosila je 465 konvertibilnih maraka, dok je prosječna plata za prvu polovinu ove godine oko 830 maraka. Međutim, i pored povećanja plata, kupovna moć građana RS je drastično oslabila, pa danas za 830 maraka mogu kupiti manje stvari nego što su mogli sa 465 maraka 2005. godine. To pokazuje potrošačka korpa koja je tada težila 900 KM, dok je danas ona 1844 KM. Istini za volju, Dodik se morao suočiti sa ekonomskom krizom koja je uzela maha još 2008. godine i narednih 4-5 godina stvarala ogromne muke. Jednostavno se na dosta faktora nije moglo uticati, pa je u tom trenutku privreda RS kaskala kao i sve privrede Evrope. Da ne pominjem katastrofalne poplave na koje je Vlada RS reagovala vaučerima, što nije uradila nijedna vlada u regionu.  Međutim, za razliku od DS-a u Srbiji,  SDP-a u Federaciji BiH, HDZ-a u Hrvatskoj itd., SNSD je ostao na čelu Republike Srpske. 

Ipak, za sve to vrijeme, prosječna plata u administraciji u RS konstantno raste. Dok se privrednici otimaju ispod ogromnih fiskalnih opterećenja, a radnici u realnom sektoru „preživljavaju“ sa 450 maraka, plate u Vladi RS su astronomske, a sam budžet RS potrošački. Odnosno, imamo paradoks da radnici u realnom sektoru koji „hrane“  vladine službenike (jer ovi ne stvaraju nikakvu novu vrijednost), imaju primanja 2-4 puta manja od tih službenika.  Sigurno je da najveća partija u toj vladi odnosno vlasti, ima i najveću odgovornost.  

Dalje, svi parametri pokazuju da je stopa kriminala i korupcije na najvišem nivou otkada postoji Republika Srpska, i svi napori koji su do sada uloženi u sprječavanju ove pošasti dokazuju jednu od dvije mogućnosti: 

1) Ili da se aktuelna vlast nije ozbiljno počela baviti ovim problemom iz prostog razloga što joj to ne odgovara

2) Ili da je aktuelna vlast prosto nesposobna da se efikasno uhvati u koštac sa istim

Međutim, i pored svega ovoga, predsjednik SNSD-a dobija legalnu i legitimnupodršku na svakim izborima. Najbolji čin manifestacije demokratije su upravo izbori, i ako želimo da prihvatimo demokratiju, moramo shvatiti da je od suštinskog značaja za postizborni proces pitanje:  „Ko je dobio najviše glasova?“ Činjenice su nemilosrdne, a uspjeh Dodika je u ovom pogledu zaista impozantan i niko nema pravo da mu negira taj uspjeh. I sve dok na izborima dobija većinsku podršku građana RS, on ima potpuno pravo da radi onako kako on smatra da je najbolje. Koja sredstva će upotrebljavati u cilju obezbjeđivanja boravka na vlasti su na njemu da odlučuje i sve dok ne ugrozi demokratske procedure ili nedomokratskim činjenjem nastoji ograničiti nekog drugog da preuzme vlast, on polaže pravo na njeno obavljanje.  

Nevjerovatnim manevrisanjem nacionalizmom i manipulisanjem senzibilnim etničkim osjećanjima srpskog naroda, Dodik je uspostavio vladavinu koja je svojim trajanjem nadmašila čak i Slobodana Miloševića. Na ovim prostorima, osim Mila Đukanovića, niko se ne može pohvaliti nečim sličnim.  

Kapa dole, predsjedniče!