Nije slučajno izabrana Grčka, kao ulazna stanica za emigrante iz afričkih zemalja, kao sto nije ni veliko iznenađenje da je Evropa prilično zbunjena dešavanjima, jer je za sve to indirektno, krivo, protivljenje Ciprasa u Grckoj na uslove koje su mu postavili međunarodni kreditori oko vraćanja duga. Cipras je predugo igrao vrlo hazardersku, samostalnu igru i doveo je do toga da se i priliv izbjeglica usmjeri ka Grčkoj kao jedan od sistema pritiska, da pristane na trazene uslove kreditora.(prije je bilo govora o tom da ce izbjeglice ulaziti kroz nekoliko država)

Međutim on je potpuno neočekivano u posljednji momenat pristao na sve uslove i time je nestala i potreba za takvom vrstom pritiska ali bilo je već kasno za zaustavljanje  ljudi koji su krenuli tim koridorom. Svako ko misli da se ovakve situcije ne kanališu i usmjeravaju, prilično naivno razmišlja. Svako veliko geo- političko pomjeranje je uvijek planirano i pripremljeno.

Naravno da  cilj nije bio samo slabljenje Grcke, nego je krajnji cilj postavljanje nacionalističkih partija na vlast u Evropskim zemljama, a za tu svrhu ce im, jednim dijelom, pomoći izbjeglice, koje se vrlo teško mogu brzo asimilirati u novu Evropsku sredinu i biti ce okidač za nezadovoljstvo, koje i tako tinja u mnogim zemljama Evrope. Krajnji cilj je u ovom momentu težak za predvidjeti ali kada na vlast dolaze nacionalisti, onda se dešavaju i stvari, koje smo imali već priliku doživjeti, na ovim našim prostorima.

Sigurno da se mnogi pitaju, da li je moguće da su svjetski finansijeri toliko moćni?

Moćniji su nego sto mnogi kod nas misle.

Sama kriza koja je izazvana u Grčkoj  vuče korijene daleko dalje i ima posljedičnu vezu sa krizom nekretnina koja je bila u Americi.Veliki fondovi nekretnina su finansirali građane Amerike još od vremena Regana za kupovinu stambenog prostora i to je sve funkcionisalo odlično do momenta kada su nekretnine počele da drasticno poskupljuju. Banke su počele da daju sve veće kredite koje građani nisu mogli da otplaćuju i to je trajalo do negdje 1996 kada je donesen zakon da banke mogu da trguju hipotekarskim kreditima kao vrijednosnim papirima. Da bi se smanjio rizik od tih toksičnih kredita, počeli su da ih mijenjaju za akcije, sa penzionim fondovima i dr ali ni to nije bilo dovoljnno da se smanji rizik. Trebali su im državne obveznice koje su najsigurnije i počeli su da kupuju Evroobligacije. Na Evroobligacijama nije pisalo da li su iz Grčke, Francuske itd. Njemačka nije izdavala u to vrijeme Evroobligacije i nije imala potrebu za njima tako da su bankari išli u zemlje poput Gcke, Portugala, Italije, gdje su ih mogli kupiti. Leman braders, banka je ostvarila najviše transakcija sa tim obligacijama.

Ali kako je onda došlo do te ogromne zaduženosti Grčke?

Kao i uvijek političari su bili partneri u takvim transakcijama. Birali su političare koji su na vlasti i predlagali im sljedeće varijante; "Za npr 2 godine su izbori. Dobićete kredit od npr 10 milijardi dolara sa grace periodom do poslije izbora ali mi ćemo vam dati 6 milijardi u parama, a 4 u određenim "finansijskim paketima" tih banaka koje cete moći koristiti kao garanciju za druge kredite. Ti produkti su bili izdati od takvih renomiranih banaka da političari, željni ostanka na vlasti, nisu mogli da pretpostave da se iza toga krije velika zamka.

Kakva je tu uloga Evropskih banaka i sta se ustvari desilo da dođe do sloma?

Većinu tih finansijski paketa iskoristile su Grčka, Portugal, Irska i na osnovu njih kao garancije dobili kredite od Njemačkih i Francuskih banaka.

Npr. u Irskoj su banke trgovale te obligacijama i zato je došlo do kolapsa Irskog bankovnog sistema koji je spasen velikim kreditima iz EU.

Kada je 2008 Leman Braders banka bankrotirala (ili namjerno poslata u bankrot), većina tih papira je postala potpuno bezvrijedna i zato su Njemačke i Francuske banke  svim silama radile na tome da od Grčke naplate svoja potraživanja.

Zato veliki dio novaca od tih kredita koji su išli za Grčku, nije nikada ni ušao u nju već je išao direktno njihovim povjeriocima.

Zar nije bilo neke kontrole od Evropske Centralne banke?

Ne. CEB nije imala tih mehanizama za kontrolu jer njene mogućnosti su ograničene na dvije funkcije i nisu imale mogućnosti kao MMf da utiču na države i da kreiraju njihovu fiskalnu i privrednu aktivnost.

Kakva je sudbina RS i BIH u finansijskom smislu jer vidimo da ima problema u budžetima, a velike finansijske institucije ne daju kredite?

Sudbina RS i BiH je, bez obzira kako to prozaično zvučalo, u ovom momentu u rukama političara. Oni su ti koji će donijeti odluku jer je evidentno da su sve vladajuće strukture u BiH pristale na uslove međunarorodnih kreditora i sada je pitanje stvarnog ispunjenja dogovorenog. Sigurno je da novaca neće biti dok se ne vide stvarni pomaci u ispunjenju dogovorenog i tu se ne smijemo igrati poput Ciprasa.

Ja bih skrenuo pažnju na  jos jedan detalj sa kojim se prilično spekuliše u javnosti, a to je prodaja strateških državnih kompanija. Tu trebamo biti otvoreni i reći da su državne firme uglavnom nesavjesnim vođenjem potpuno osiromašene, dok sve firme koje su kupile ozbiljne strane korporacije u BiH, počevsi od bankarskog sektora  koji je žila kucavica svake zemlje, posluju uspješno, plaćaju poreze i doprinose i radnici nemaju brige za svoja primanja.

Autor: Frontal