Reci mi za početak, sjećaš li se šta te je potaklo da iz takozvanog ozbiljnog novinarstva sreću okušaš u dnevnopolitičkoj satiri?

Bio sam veliki fan Njuza, ali nisam bio dio ekipe jer sam radio na sajtu jednog dnevnog portala. Čitao sam tekstove na Njuzu i shvatio sam da bih i ja volio da pišem za njih. Nekih mjesec dana nakon što su osvanuli, napisao sam prvi tekst i poslije toga tu i ostao.

Šta se i koliko promijenilo od tada?

Promijenilo se mnogo toga. Njuz kad je nastao bio je više neki hobi. Pokrenuo ga je kolega Dejan Nikolić i tada nije imao jasan cilj šta želi da postigne. Svi smo tu pisali u okviru hobija. Niko nije mislio da ćemo tu nekada početi ozbiljno da radimo, više smo mislili da će nam to biti povremena gaža, ali vremenom smo jedan po jedan počeli da napuštamo svoje poslove kako bismo se posvetili Njuzu.

Koliko je bilo teško stvoriti brend Njuz.net u uslovima kada nam dobar dio vijesti ionako liči na sprdnju?

Nije bilo toliko teško jer je Njuz u kratko vrijeme postao popularan zato što su ljudi prvih mjeseci maksimalno vjerovali da se radi o pravim vijestima. U to vrijeme se dešavala gej parada u Beogradu kada je sve bilo na ivici građanskog rata. Već tog prvog dana mi smo izbacili tekst o tome, tako da je Njuz odmah imao dosta čitalaca. Mnogi su još dugo vjerovali da su u pitanju prave vijesti, a onda kada su shvatili da se radi o satiri, publika se samo povećala.

O tome i pričam. Nekoliko vaših tekstova toliko je ozbiljno shvaćeno da su završili u klasičnim medijima pa čak i u jednom udžbeniku. Imaš li ponekad potrebu da sretneš te urednike i profesore i objasniš im da svijet oko sebe shvataju preozbiljno?

Skoro da nije prolazio dan da neko nije ozbiljno shvatio naše vijesti. Problem je nastao kada su takozvani ozbiljni novinari počeli da nas prenose. Mislili smo da će to neko vrijeme trajati, pa stati, naročito nakon one čuvene priče o pijanom Srbinu koji je ubio ajkulu, a ta vijest se pojavila na svim kontinentima. Zanimljivo je da se i poslije te urnebesne priče stvar ponavljala. Kada se to desi meni malo bude i neprijatno, jer niko od nas to nije pisao da bi neko shvatio ozbiljno, ali to samo govori u kakvom je stanju novinarstvo u Srbiji. Shvatam da neka vijest sa Njuza djeluje da može biti istinita jer živimo u sumanotom društvu gdje se ionako takve priče pojavljuju, ali dovoljno je da ljudi pogledaju naše naslove pa da shvate šta mi to radimo.

Raspad u klasičnim medijima, mnogo autocenzure i cenzure doveli su do toga da njuz.net sve češće pruža priliku da se za neke pojave i događaje ipak čuje. Kakav je tvoj utisak, kapira li tvoja publika da osim smijeha dobijaju i neku vrstu informisanja?

Ja želim da vjerujem da tako ljudi shvataju Njuz. Postoji problem jer nas mnogi shvataju kao sajt koji treba da ih zasmije, što je ok. Mi se trudimo da to bude spoj zabavnog i duhovitog i ozbiljne poruke.

Dobar dio vaše publike su mladi. Ima li razlike u njihovom poimanju onoga što radite od starijih posetilaca sajta?

Dobar dio publike jesu mladi, ali nisam stekao utisak da su samo oni tu jer imamo dosta publike između 30 i 40 godina. Teško je to razdvojiti po godinama. Postoje teme koje su mladima zanimljivije kao i one koje privlače starije. Neke teme iz ekonomije kada objavimo znamo da neće biti veoma čitane među mlađom publikom, ali znamo i da će ih zaintrigirati teme koje ih se tiču: muško- ženski odnosi, studentski život, izlasci... Ali, ne razmišljamo o tome i pišemo ono što nam se piše.

Iako su vam političari najčešće mušterije, umijete da potkačite i studente i mlade uopšte. Sjećam se odličnog teksta o tome kako su studenti poslije protesta pristali da umjesto pet ispitnih rokova imaju pet ispitnih rokova ili onog da Ministar želi zaglupljivanjem mladih da spriječi njihov odliv. Na stranu što su ova dva teksta na neki način istina, kako ti danas vidiš ulogu mladih u društvu?

To je kompleksno pitanje i mogli bi da pričamo mnogo o tome. Kada gledam period kada sam ja bio tinejdžer, sve je djelovalo prostije. Živjeli smo u gorem društvu pod sankcijama i ratovima. Ali, svi smo znali odakle dolaze problemi i bili smo ujedinjeni oko toga. Išli smo na ulice da promijenimo nešto. Sada vidim da više nije sve crno-bijelo. Mladi su malo postali i apolitični i dosta su se zatvorili prema društvu. Naravno ne treba kriviti samo mlade, političari za to imaju mnogo veću odgovornost. Baš smo imali diskusije po društvenim mrežama o tome kako one stvaraju privid da na nešto utiču i da mi nešto mijenjamo lakjovanjem i retvitovanjem, ali to suštinski ništa ne mijenja. Napisao sam prije neki dan: da je 2000. godine postojao Tviter i Fejsbuk Sloba bi sigurno sam podnio ostavku zbog mora tvitova i statusa. Bila je to šala, naravno, ali pokazuje dobro gdje smo danas.

Dobro, pa šta je tvoje mišljenje, da li bi student danas zapalio žito?

Pa, ne znam, hajde vidjećemo. U Srbiji je situacija trenutno takva, ali postoje i primjeri poput Bliskog istoka gdje je Tviter u vrijeme Arapskog proljeća značajno doprinio angažovanju mladih. Ovde ljudi preozbiljno shvataju sebe na društvenim mrežama i tu je glavni problem.

Dobar dio njih srećeš u ulogama botova za razne partije. Kako se borite sa njima?

Imali smo sreće da nismo imali mnogo napada botova, ali bilo je zanimljivo kad je u vrijeme posljednjih izbora procurio print-skrin njihove unutrašnje prepiske gdje njihov mastermajnd govori svima da idu na Njuz.net i pišu kako neka vijest jeste šala, ali da smo pretjerali. Bilo je baš simpatično gledati sve te komentare u kojima jedva poneka riječ da je izmjenjena. Dešava se i sada da nam neki bot zaluta, ali naši čitaoci ga odmah ismiju pa ne moramo da reagujemo.

Gdje su botovi tu su i pritisci. Imate li bar jedan demanti nekog teksta ili bar pokušaj nagovora da uklonite tekst?

Za ovih pet godina nije bilo pritisaka. Imali smo slučaj teksta koji je bio dobro napisan, ali je imao nekoliko komentara u kojima su ljudi brutalno psovali političara i njegovu porodicu. Nazvao me je poznanik iz te stranke i zamolio da obratim pažnju na to, što bih svakako učinio jer su takvi komentari nedopustivi. Pritisaka političara nikad nije bilo, čak se dešavalo da i sami kače naše tekstove na svoje profile da bi se, kao, nasmijali. To nas je posebno nerviralo. Demantija je bilo, ali su oni dolazili samo sa estrade, čak i zbog tekstova gdje su neki od njih samo pomenuti u jednoj rečenici, ali to od njih može i da se očekuje.

Igru ste proširili na cijeli teren ulaskom u 24 minuta sa Zoranom Kesićem, emisiju koja je, stiče se utisak, svake sezone na ivici ukidanja. Koliko je to naš laički utisak, a koliko realnost?

Sjećam se prve emisije kada je emitovana, ljudi su bili dosta šokirani njenim sadržajem. Dopala im se emisija ali je svaki drugi komentar bio da će nas brzo ukinuti. Sada pravimo već 66. emisiju, a do sada nije bilo nijedne bez kalkulacija hoće li nas ukinuti. To je normalno jer se nije jedanput desilo da neka emisija bude ukinuta zbog sadržaja. Razumijem ljude jer živimo u takvom društvu. Nismo još imali nagovještaja da ćemo biti ukinuti, ali znamo u kojoj državi živimo i da to može da se dogodi. Ne mislimo puno o tome, radimo kako smo navikli. Bolje da postojimo dvije tri godine i radimo kako valja, nego da smo tu 10 godina, a postanemo limunada.

U Srbiji je uvijek bilo dobre satire, pa je i sada oštra konkurencija. Treba li ovaj žanr uvesti na studije žurnalistike?

Pravo da ti kažem, nisam o tome razmišljao, ali zvuči zanimljivo, što da ne. Srbija ima dugu tradiciju satire i negdje u tom smislu je i sam Njuz imao utabanu stazu. Ne bi škodilo studentima da se malo bave satirom.

Da te pozovu za predavača šta bi prvo rekao brucošima?

Vjerovatno da satira ima neku moć, ali da je ne treba preozbiljno shvatati. Imali smo problem sa prevelikim očekivanjem publike jer nemamo moć da promijenimo društvo kako bi oni željeli. Ipak, satira je važna i bilo bi dobro da studenti više obrate pažnju na nju.

Iza vas su dva sajta, veoma gledana emisija i dvije knjige. Očekuje li vas uskoro titula „tajkuna u svijetu satire“?

Ne znam da, li nas očekuje ta titula, ali ako ovako nastavimo možda nas predsjednik Nikolić odlikuje.

Šta ćeš sa sobom kad nam za dvije godine bude bolje, a ti presušiš sa temama?

Jako bih volio da se to dogodi i žrtvovao bih svoju profesiju ako naciji bude bolje. Sa druge strane, ovdje uvijek ima inspiracije i lako je pisati satiru. Ima prostora za satiru i u Švedskoj, ali na drugi način. Bez obzira gdje živiš uvijek ima prostora za vic, pa bi bilo i ovdje kad bi nam bilo bolje za dvije godine. Ali, da se ne lažemo...

Izvor: oradio.rs