ISTORIJSKI DAN ZA SRBE! Srbija OTVARA POGLAVLJA i krupnim koracima IDE U EU

“Beograd, veče, dan uoči četrnaestog decembra. Pakujem se, krećem za Brisel. Nosim gomilu papira i niz nepovezanih misli o tome šta se danas događa. Onda, polako, počinjem da ih slažem. I znam, šta hoću da kažem…

…Ako riječi “revolucija” damo značenje kakvo joj daje Dejvid Lendis – velika promjena ili pomjeranje u aktivnosti ili određenoj stvari – i ako akcenat stavimo na dubinu, a ne na brzinu promene, onda, za 14. decembar 2015. godine, možemo mirno da kažemo da je važan i možda najrevolucionarniji datum u novijoj srpskoj istoriji.

Evropa je, upravo tog dana, prestala, u Srbiji, da bude san.

Postala je izjava. Jasna i nedvosmislena. O kraju jednog puta, koji je, u našem slučaju, trajao punih dvije stotine godina. O ponovnom pronalasku nečeg davnog izgubljenog.

O Kadmu koji se, za razliku od mita, sastao sa svojom sestrom.

O Srbiji, tamo gdje joj i jeste mjesto. U Evropi.

Gledajući, sada, unazad, mnoge stvari izgledaju jasnije. I nisu mogle da budu kraće.

Revolucija, ako je dubinska, dugo traje. Lendis, u svojoj knjizi o bogatstvu i siromaštvu nacija, kaže kako je prvi uređaj, koji je koristio paru, da bi proizveo vakuum i radio kao pumpa, patentirao Tomas Sejveri, 1698. godine.

Od tog trenutka, pa do patentiranja parne turbine, njene primjene u brodovima i u elektranama, prošlo je isto onoliko koliko je i nama trebalo da stignemo do 14. decembra – dvije stotine godina.

A počelo je, da sve nas podsjetim, sa kodžom Milošem, mačkama i kruškom, ali i sa ukidanjem feudalizma, i, za tadašnju Evropu, i previše demokratskim Sretenjskim ustavom. Opismenili smo se.

Pa se nastavilo sa Mihailom i Milanom, Narodnim pozorištem, konačnim odlaskom Turaka, stajaćom vojskom, željeznicom, državnom upravom, Berlinskim kongresom…

Bilo je toga, po neki put, za Srbiju, i previše. Vladare smo zato ubijali, bandjere, koje su nosile prve električne sijalice, zvali “vešalima”, a prota Milan Đurić je svoje mjesto u istoriji izborio čuvenom rečenicom o željeznici – “ljuta guja u njedrima srpskog naroda”. I tu ju je stavio, žalio se dalje prota, “stranac”.

To, “previše”, nastavilo se i poslije toga, u čitavom jednom vijeku vijek utopija, ratova, i grešaka. Gotovo devedeset godina čekali smo da, ponovo, imamo Srbiju. Gotovo sto do jasne i nedvosmislene izjave.

Proces je završen. Danas.

I danas počinje novi.

Ništa manje dubok, ali, zato, mnogo brži. Zato što je i čitav svijet brži, i zato što nekadašnje podjele, više ne važe. Kina i Indija su ekonomske velesile, u Rusiji vam, na poklon, daju smartfon. Broj mobilnih telefona će, sljedeće godine, preći cifru od dvije milijarde. Gugl plus je, do deset miliona korisnika, stigao za samo osam dana. Broj finansijskih transakcija će, u narednih pet godina, biti veći od četrdeset pet milijardi dolara dnevno.

U taj svet, i takvu Evropu, Srbija danas ulazi.

I mora da bude brža, pametnija, vrijednija, preduzetnija, maštovitija, spremnija.

Mora da odbaci svaki ideološki pristup onome što je napredak i što je razvoj, jer napredak i razvoj biće najvažnije riječi u budućnosti Srbije.

U Evropi ima mjesta i za desnicu, i za centar, i za ljevicu, ali za “nas” i “vas”, i za arhineprijatelje, i mržnju – nema.

Zato su reforme, u Evropi, dobrodošle. I Srbija mora da ih nastavi. Ne više, hvala Bogu, kao pitanje svog ekonomskog, i svakog drugog, opstanka, već kao pitanje nastavka ubrzanog razvoja, onog koji će nam omogućiti da stignemo sve one koji su nam odmakli.

Svaki dan moramo da nastavljamo da se približavamo.

Svakom novom investicijom, svakim novim kilometrom puta, svakim osvojenim znanjem, novim proizvodom, vrijednošću koje stvaramo.

I da ne zaboravim – u današnji dan, u Evropu, doveo nas je rad. Neprekidan i težak. I on ne smije da stane.

Zato što on pravi razliku izmedju Srbije mita, na nebu, i Srbije stvarnosti, u Evropi. On daje snagu našoj izjavi.

On nas, na kraju, miri, i određuje nam zajednički cilj.

Da budemo bolji. Da stvorimo pristojnu, modernu i uređenu zemlju. I da u to, evropsko društvo, uđemo ponosni i ostvareni….

…I to, u najkraćem, to. Moja, i naša izjava. Mogu da krenem, poslije samo još jednog malog podsjećanja. Još jednog čitanja. Viktora Igoa i njegovog članka “Za Srbiju”, objavljenog uoči Berlinskog kongresa. Piše o potrebi stvaranja Saveznih Evropskh Država, o evropskoj federaciji, bratstvu, demokratiji, i sve to, gotovo jedan vijek prije nego što će otac svih premijera, Vinston Čerčil, u Ženevi, ponoviti istu težnju.

Velik je Viktor Igo. Maestro, koji kaže: “Budućnost je Bog, kojeg vuku tigrovi.” Pamtim to. Sada stvarno možemo da krenemo. U Budućnost. Onu koju vuče – Srbija.”

Izvor: Telegraf