Takođe se smatra najbogatijim i najuspješnijim kriminalcem u istoriji, s obzirom da ga je godine 1989. magazin Forbs proglasio sedmim najbogatijim čovjekom na svijetu, čije je lično bogatstvo bilo procijenjeno na 25 milijarda

On je u svom intervjuu sa Jolandom Ruis 1988. iz svog skrovišta govorio o izručenju, kontaktu sa vlastima u vezi sa predajom i repatrijacijom kapitala, odnosima sa kartelom Kali (glavni konkurent Eskobarove organizacije), masakrima, pa čak i legalizaciji narkotika.

Zašto ste odlučili da progovorite poslije tolikih mjeseci ćutanja? 

Uvijek sam birao da ćutim jer vjerujem da kad bih htio da objasnim sve za šta me optužuju I sve što se o meni govori, iskreno ne bih imao vremena za tolika objašnjenja.

Dali ste intervju nekim francuskim novinarima, dok kolumbijskim niste ni jedan. Zašto?

Pa, to je bilo nešto neobavezno. Samo sam odgovorio na četiri-pet pitanja, uglavnom iz pristojnosti; ali mislim da je to bilo nešto sasvim neobavezno.

Hajde da počnemo sa jednom od skorijih tema u koje ste umješani, a to je konkretno problem maskara. To može biti i jedna od posljednjih situacija u kojima će se pojaviti Vaše ime; šta imate da kažete o tome? 

To je jedina stvar koja me je natjerala da opet stanem pred mikrofon; želim da pokažem kolumbijskom narodu, koji me poznaje i podržava me, da me ne dotiču sve te optužbe koje su isplele izvjesne interesne grupe formirane protiv mene. I pored toga, cjelokupno stanovništvo Antiokije zna da ja nemam nikakvog interesa u regijama u kojima su se masakri dogodili, to jest, nemam interesa u Urabi, nemam finansijskog interesa u Kordobi i nemam finansijskog interesa u Puerto Bojaki. Nemam nikakve veze sa tom situacijom; Nevin sam po pitanju tih optužbi i optužujem bilo šta što ima veze sa masakrima i masovnim ubistvima.

A odakle, onda, mislite da dolaze takve optužbe? Mislim, mora da postoji neki izvor ili neki razlog zašto je vaše ime umiješano u sve to.

Da, kao što rekoh, postoje ljudi kojima je u interesu da mi naude i postoje ljudi kojima je u interesu da me smjeste u opoziciju prema ljevičarskim strankama; ima ljudi koji, kad im odgovara da kažu da sam povezan sa ljevicom ne biraju riječi da to iskažu. Takođe ponekad me optužuju da sam u savezu sa desnicom, tako da nema nikakve doslijednosti u tim optužbama: nekada pripadam ljevici, a nekad desnici; ponekad radim protiv ljevice, a ponekad radim protiv ljevice. To nema nikakvog smisla, nikakvog pravnog značaja.

A šta je istina? To jest, načeli ste temu koju sam planirala za kasnije. Priča se o odnosima, a skovan je i termin koji je takođe već dugo ustaljen u zemlji,  „narko-gerila; međutim, sa druge strane, govori se i da postoje paravojne grupe koje podržavaju desničarske sektore... da li se radi samo o priklanjanju strani koja vam više odgovara? Šta je istina o tim odnosima?

Ne, istina je da ja veoma poštujem tuđe ideje. Mislim, poštujem ideje drugih, i ako prepoznam ljude u ljevici koji imaju ideje koji odgovaraju zemlji, nije mi problem da ih podržim i da im pomognem; ali i dalje ne moram da se priklanjam ni jednoj struji, ja sam samo neko ko poštuje ideje drugih.

Pošto smo se dotakli gerilaca i svega povezanog sa njima, u zemlji je veoma popularna jedna tema, a to je dijalog. Bilo je prijedloga da se uđe u pregovore sa gerilcima, štaviše, već je učinjen izvjestan napredak i tokom tih sastanaka neko je predložio  da vi učestvujete u tom dijalogu jer ste dio konflikta oko uspostavljanja društvenog, političkog i javnog poretka u zemlji. Koji je vaš stav u ovom trenutku, ili vaš lični stav u pogledu dijaloga i pregovora? Posljednji put kada je pomenut dijalog, to je bilo za vrijeme sastanka u Panami između bivšeg predsjednika Lopesa i tužioca. Šta se desilo u međuvremenu?

Mi smo oduvijek spremni na pregovore, istorijski smo to dokazali još 1984, kada je Državna vlada pozvana da učestvuje u dijalogu koji bi spriječio veliko krvoproliće u zemlji; to jest, svi ti konflikti oko izručenja su mogli da budu izbjegnuti da je bilo takvog dijaloga, koji je četiri godine predlagan. Mi smo oduvijek bili spremni na razgovor i mislim da je nedostatak dijaloga glavni uzrok nasilja u zemlji.

Ali dijalog pod kojim uslovima? Tu nastaju nesuglasice, čini se da se svi slažu da dijalog mora da postoji, da mora da se pregovara, ali pitanje je pod kojim uslovima, tj. dijalog podrazumijeva da će svaka strana morati da se odrekne dijela onoga što posjeduje.

Da, zato se to i zove dijalog. Sam dijalog ne smije da ima uslove; dijalog treba da bude otvoren i neograničen.

Ono što ste predložili na tom sastanku u Panami, kada ste rekli da ste ponudili novac, u suštini, repatrijaciju kapitala? Imate li sada neku konkretnu ponudu?

Ne, nikada nismo nudili novac. Naš problem je problem dostojanstva: naše porodice su pogođene; doživjeli smo represiju, racije, pljačkanje naših domova. Naš problem nije vezan za novac; to je pitanje dostojanstva. 

Ali aktivnosti u koje ste uključeni su ionako nelegalne.

Pa sad, ne znam zašto kažete da su to nelegalne aktivnosti, jer nekad me optužuju za trgovinu drogom, a to je aktivnost koja je, sada ili u nekom istorijskom trenutku, proglašena ilegalnom. Trenutno je nelegalna, ali na kraju i u budućnosti pokazaće tendenciju da postane legalna.

Slažete se da je to druga tema za diskusiju. Na primjer, trenutno u SAD i ovdje u našoj zemlji postoje određeni sektori koji tvrde u svjetlu tih tih pregovora da u tom dijalogu treba razmotriti mogućnost legalizacije upotrebe droge i trgovine drogom bez ikakvih ograničenja.

Da, mislim da problem legalizacije, odnosno problem represije u borbi protiv droge nije toliko bitan.

Mislim da je mnogo bitniji problem edukacije i discipline, to je više problem edukacije i discipline nego legalizacije ili represije, a kada kažem discipline kažem to jer sve što se radi u pretjeranoj mjeri je štetno po zdravlje , čak i rekreacija može biti štetna po zdravlje ako se upražnjava u prevelikoj mjeri.

Uz sve to što mi govorite o edukaciji, stičem utisak- ne znam da li je tačan – da postoji zabrinutost u vezi sa uživanjem droge. Je li to tačno?

Da, naravno da postoji zabrinutost u vezi sa konzumiranjem droge, pogotovo kada ta konzumacija ima tendenciju da bude pretjerana ili se njoj prepušta bez ikakve edukacije; mislim da droge moraju da se klasifikuju; kao što viski nema isti uticaj na čovjeka kao pivo ili vino isti je slučaj i sa drogama. Problem je u edukaciji o drogama i njihovoj klasifikaciji.

To bi vodilo tome da budu prepoznate; to jest, da se priznaju kao nešto postojeće i, shodno tome, da se ljudi edukuju u tom pogledu.

To je stvarnost; moramo da priznamo da droge postoje.

Mogli bismo dugo da pričamo o drogama i problemu povezanim sa njima, ali postoji još jedna važna tema kojom misli da bi bilo korisno pozabaviti se, a ona ima veze sa sporazumom o ekstradiciji, jer se čini da je ta priča zamrznuta nekoliko mjeseci, a nekada je bila na naslovnoj strani svih novina. Koji je sada vaš lični stav, ili stav vaše grupe u vezi sa sporazumom o ekstradiciji?

Moj stav u pogledu sporazuma o ekstradiciji je isti kao i stav većine Kolumbijaca, a to je neslaganje sa sporazumom o ekstradiciji. To se već vidjelo na namještenim izborima na televiziji: narod je protiv izručenja i to tim više pošto smo vidjeli kakav tretman imaju Kolumbijci u američkim zatvorima, kako se krše njihova zakonska prava, ljudska prava i proceduralna prava.

Mnogi misle da ste protiv sporazuma o izručenju zato što Sjedinjene Države revnosno donose presude i njihov zakon je stroži nego u našoj zemlji, gdje su svi svjesni da je pravda prilično uboga i ponekad zakaže.

Naravno, pravda je u SAD mnogo stroža, ali samo kada se radi o Kolumbijcima koji su uhapšeni i krivično gonjeni, jer istorija je pokazala da kada su u pitanju kriminalci iz SAD priča nije uvijek takva.

To jest, kada se ponovo pokrene pitanje izručenja, vaš stav će biti isti: definitivno ste protiv toga.

Borio sam se protiv ekstradicije dugo, dugo prije nego što sam i sam mogao biti izručen i nastaviću da se borim protiv nje do kraja života.

Da pređemo na drugu temu, koja je takođe svojevremeno bila bitna vijest i koja je u posljednjih nekoliko dana oživjela jer je neko pisao o njoj, a tiče se vrućeg novca, prodiranja te vrste novca u sve ekonomske aktivnosti i političke institucije. Mnogi kažu da tu niko ne može da napravi prvi korak jer su svi u nekoj mjeri umiješani. Šta je istina u svemu tome, u povezivanju vrućeg novca sa političkim i ekonomskim sektorima u zemlji?

To je jasno: vruć novac utiče na sve ekonomske sektore, i to zato što sama država, pa čak i vlada, ubire poreze koje plaćaju trgovci zabranjenim drogama, i tako one primaju ono što štampa, i ponekad narod, nazivaju „vrućim novcem“.

Kako dolazi do toga? Kada država prima taj novac i gdje?

Država prima takav novac kada naplaćuje porez od ljudi koji su optuženi da trguju sa nelegalnim drogama. Ali to je odavno bila tema diskusije; to je nelegalan novac i nije oporezovan, i dio cijele debate vrti se upravo oko ideje da sav novac treba da bude legalizovan tako da zemlja ubire više poreza, ali izgleda da to nije ništa zvanično. Ja vidim samo da su svi ti ljudi koji se  javno optužuju za umješanost u trgovinu drogom jedini ljudi koji ulažu u zemlju, to jest, jedini koji zapošljavaju kolumbijski narod: dok drugi ekonomski sektori šalju svoj novac na inostrane račune, ovi drugi ljudi ulažu; stvaraju radna mjesta za kolumbijski narod. 

Da li je onda tačno da postoje određeni ekonomski sektori u koje se ulaže takav novac?

Mislim da je to sasvim logično. 

Još jedna tema je u centru pažnje u Kolumbiji, a to je rat, doživljeni ili stvarni, sa kartelom Kali: sukob sa kartelom Kali.

Puno se nagađa na tu temu i ja, iskreno, ne želim o tome da pričam. Jedino što mogu da kažem je da se veoma divim i izuzetno poštujem stanovništvo Doline.

Vlasti u Medeljinu objavile su da se u toj oblasti pojačalo nasilje kao posljedica tog navodnog sukoba.

Da, kao što rekoh, previše se nagađa na tu temu.

Hajde da popričamo o stvarima koje se tiču vašeg privatnog života, mada one nisu strogo lične jer je gotovo sve procurilo u javnost. Na primjer, u vezi sa novcem koji imate ili se vjeruje da imate nedavno se u jednom američkom časopisu vaše ime pojavilo na spisku najbogatijih ljudi na svijetu. Da li je to istina? Mislim, imate li toliko novca koliko se tvrdi?

Pa, poznato je da se čovjekova vrijednost ne mjeri time šta ima, već ko je. Radi se o tome da moji neprijatelji govore da imam puno novca jer žele da umanje ono što činim za ljude. Žele da umanje sva moja djela, ali ne govore da sam ukaljao cipele blatom u siromašnim četvrtima, tako što sam svojim rukama gradio i pomagao da se izgrade škole, zdravstveni centri i sportski tereni.

Ipak, da biste to uradili morate imati novac, a ne samo dobre namjere.

Da biste to uradili mislim da treba da imate dobru volju, malo ljubaznosti i nešto liderskog duha.

U vezi sa tim, časopis „Semana“  je u najnovijem broju objavio nekoliko članaka o, kako su to nazvali, profilu narko-dilera, i tvrdili da kada se bavite nečim što pruža društvenu korist, kada radite nešto za dobrobit zajednice, vi u stvari tražite i neku ličnu dobit.

Pa, mislim da ne možemo da generalizujemo, mislim, niko ne treba da generalizuje da svi ljudi u nekoj profesiji razmišljaju na isti način. U svakom poslu ima različitih ljudi i svako ima svoj način razmišljanja.

Da se vratimo na temu koja interesuje čitaoce časopisa. Možete imati puno ili malo novca, ali to i dalje na garantuje mir i spokojan život. Vi već dugo živite praktično krijući se, ne možete biti mirni u javnom životu. Kako izgleda živjeti u takvim uslovima? Da li žudite da se vratite u Parlament, u Kongres, da se bavite nekim drugim stvarima kojima se sada ne bavite ili se dugo niste bavili?

Vidite, ja imam trideset i osam godina, od toga sam dvadeset godina bio siromašan i uvijek putovao autobusom. Od preostalih deset, pet sam proveo skrivajući se, a pet sam posvetio služenju narodu vikendom. Smatram sebe srećnim, oduvijek sam bio srećan, oduvijek sam bio optimista, oduvijek sam imao vjeru u život jer mislim da teška vremena uvijek hrane dušu, obogaćuju čovjekovo iskustvo, a to je najveća stvar koju možete steći u životu, iskustvo.

Tu sreću osjećate iako nemate mogućnost da budete potpuno slobodni, mislim, ne možete da se  neopaženo krećete, morate da živite u tajnosti.

Da, srećan sam jer imam porodicu koju volim i sa kojom dijelim sve što imam. Moja porodica, ona je moja najveća radost.

Izvor: Grandes entrevistas de la historia 5, 1988- 2011