Može li vaša ekselencija da metodički objasni šta je to fašizam?

Diktator me ošinu pogledom:

Ne volim da se ponavljam. Prije nekoliko dana sam odobrio kolektivni  intervju sa stranim novinarima koji su se u tom trenutku nalazili ovdje u Rimu.. Zašto tome niste prisustvovali?

Sa osjećanjem kao da sam nešto zgriješio, počeo sam da mucam:

Oprostite mi, gospodine predsjedniče... Nisam znao za taj prijem...

Musolini ustade, ponovo se jednom prošeta oko stola, pa se vrati u svoju monumentalnu naslonjaču.

Pa.. Vaših deset minuta je isteklo. Bez obzira na to, ne želim da ostavim loš utisak čovjeka koji je zbog toga što mnogo radi primoran da malo govori. Imate još deset minuta. Nemojte da gubite vrijeme. Postavite mi tri ili četiri spacifična pitanja. Ako mogu, odgovoriću na njih...

Mrtva tišina. Muči me strašan osjećaj da sam na ispitu i da neću položiti...Za stolom, diktatoru u ruci pleše nalivpero...kad je završio, zagleda se u mene, pa odjednom reče:

Dakle, koje je vaše prvo pitanje?

U posljednjem času, napokon postavim pitanje, sa istom onom lažnom ravnodušnošću s kojom kockar baca posljednji žeton na zelenu čoju:

Da li je Fašistička partija konzervativna partija?

Musolini me pažljivo posmatra, pomno proučava moje namjere i dvosmislenim osmjehom najavljuje dolazak ljepšeg vremena:

Na pravom ste putu. To je zanimljivo i pravovremeno pitanje. Fašizam je duhovni i politički pokret koji je nemoguće pobrkati sa starim kategorijama i koji je potpuno nesvjestan starih klasifikacija kao što su konzervatizam i liberalizam. Fašizam je izvorni izraz italijanskog naroda. Svako ko želi da ga razumije, mora da zanemari te zastarjele obrasce i da ga posmatra u okviru italijanske istorije. Fašizam želi da Italiji vrati njenu izgubljenu tradiciju. U međuvremenu, fašizam ne želi kontemplativnu Italiju, Italiju u ruševinama, to nikako. Italija je postojala juče. Postoji i danas. Postojaće i sutra. Postojaće zauvijek...

Izgubio sam bojažljivost školarca koja me je obuzela u Musolinijevom prisustvu. Uzbuđen zbog uspjeha, postavljam i drugo pitanje, još smjelije:

Fašizam podrazumjeva diktaturu?

Musolini ustaje i odgovara energično, čitavim svojim bićem:

Fašistička vlada zapravo jeste diktatura, to je vlada koja je na sebe preuzela kolosalnu odgovornost da zapovijeda i da joj se povinuju.. U međuvremenu, vlada ima svoja ovlašćenja parlamenta.

Musoliniju kao da sijeva vatra iz očiju..Njegovi odgovori, naročito praćeni prodornim pogledom, urezuju se pravo u mozak. Ne oklijevam da mu postavim pitanja. Imam ih toliko da mogu da biram...Kad su uvidjela da je bezbjedno, vratila su mi se, poslušna i pokorna...

Sve sam odvažniji:

Što se vaše ekselencije tiče, da li je diktatura doktrina ili neophodnost?

Musolini je potaknut, ushićen, a riječi mu prosto naviru sa usana:

Diktatura nije ni početak ni kraj: diktatura je sistem koji odgovara odrađenim potrebama. Postoji samo jedan način za procjenivanje da li je uvođenje diktature bila dobra ili loša odluka: sačekajte rezultate. Italijanski narod, na demonstracijama u oktobru pružio je ozbiljnu i iskrenu podršku rezultatima koje je postigla fašistička vlada nakon godinu dana rada. Kada je diktatura neophodna, sam narod treba da je zahtijeva. Demokratije smrtno griješe u pretpostavci da  narod voli .. one koji se loše oblače. To je iluzija. Naprotiv, ljudi vole hijerarhiju. Kada i jedno i drugo ima svoje mjesto, sve radi kao podmazano.

Parlament postoji. Vrši svoju dužnost. Međutim, da li je to opravdanje za to što ima istu funkciju koju je imao i prije pedeset godina? Do određene mjere je zamijenjen štampom. Novine se uvijek nalaze na korak ispred skupštine. Ja čitam sve novine i zato poznajem sve argumente. Zbog predstavnika koji u skupštini prosto ponavljaju ono što su novine već rekle, ja samo gubim vrijeme. Kada je parlament stvoren, nisu postojale ni privredne komore, niti radnička vijeće ili sindikati. Svako stoljeće ima svoju istoriju i svoje institucije. Pametna diktatura može dugo da traje...

Nema ni traga ograničenju drugih deset minuta koje mi je diktator odobrio. Ali, s Musolinijem je najteže preći granicu tih prvih deset minuta, pokazati akreditive, zadobiti njegovo povjerenje...Nakon što se ta granica pređe, putovanje postaje lako i ugodno...

Međutim, posljednjim pitanjem nakratko se prekida moje pobjedonosno putovanje.

Fašizam zastupa latinsku politiku?

Musolini ne progovara i ja zadržavam dah. Uvježbava još jedan ples s nalivperom, i najzad mi odgovara pažljivo birajući svaku riječ:

Spoljna politika fašizma zasniva se na sljedećem principu: Italija obavezno mora da vodi računa o svojim

globalnim interesima. Ipak, Italija ne zanemaruje interese latinskih zemalja i staraće se, koliko je  to moguće, da uspostavi još bliže odnose s tim zemljama...

Intervju zamire. Musolini je jako nepovjerljiv prema drugim mogućim pitanjima. Ispravlja se u svojoj naslonjači i ja shvatam značenje tog gesta...U pravu je. Moram da idem. Ne smijem da tražim više od ovoga. Predsjednik Nacionalne vlade mi je pružio čudesnu sintezu toga šta fašizam jeste. Međutim, nakon bitke, želim trofej...Na stolu se nalaze dvije fotografije Musolinijevog portreta...

Moram da budem odvažan do kraja...Samo hrabro! Jedan, dva, tri:

Gospodine predsjedniče, mogu li da postavim još jedno pitanje?

Pitanje na koje možete dobiti kratak odgovor...

Da li ovi portreti imaju vlasnike...?

Musolini se nasmiješi i učtivo odgovori:

Jedan već ima svoje odredište. Za vas je. Zaslužili ste ga. Drugi...

Drugi može da bude za moje novine...

Pa dobro, neka bude...

I tako diktator, svojim silovitim i naglim rukopisom, na fotografiji koju će meni dati, piše: „Novinaru Antoniju Feru – uz rimsko prijateljstvo – Musolini“.

Na fotografiji određenoj za Kapital odlučnim potezima perom piše sljedeće riječi: „Listu Kapital, srdačno – godina druga – Musolini“.

Godina druga...! Za Musolinija, svijet se rađa s fašizmom. Nakon hrišćanske ere, nastupa era Musolinija. Diktator zna kako da izabere ono sa čim želi da ga porede.

Dok on piše, ja ga posmatram. Musolinijevo lice je divljenja vrijedno. Njegove pune usne su dleto kojima kreše svoje riječi. Musolinijevo lice je kao stvoreno za novčić. Gestovi su mu nekultivisani. Nizak je, zdepast, maltene sirov. Potiče iz naroda i predstavlja pljunutu sliku tog naroda. Čvrst je to čovjek. U Švajcarskoj je ređao cigle. A sada na plećima nosi čitavu Italiju kako bi joj pronašao odgovarajuće mjesto u istoriji.

Ograničenje vremena provedenog s Musolinijem ne treba da iznenađuje, mene nije uvrijedilo. Naprotiv, na kraju razgovora, dok sam se pozdravljao sa predsjednikom savjeta, osjetio sam kako raste moje divljenje prema novom čovjeku, čovjeku lišenog retorike, čovjeku koji malo govori, ali koji se obilno služi gestovima i akcijama... Benito Musolini je veliki majstor današnje politike. Živimo u dinamičnom vijeku, vijeku trkačkih kola, vijeku gran- prija... Svijet je prestao da bude biblioteka i postao je radionica. Riječima je suđeno da izađu iz upotrebe. Budućnost pripada  mutavima i gluvima... Onima koji niti šta čuju niti šta govore. To je krajnja namjera. Živimo u vremenu kada su se ljudi utišali kako bi čuli pjesmu fabrika, automobila vozova, života...

Napuštam palatu Kiđi. Dok hodam ulicom, Musolini me posmatra sa svih prozora... Uzvraćam mu pogled i pitam se... Benito Musolini ovom zemljom vlada svojim očima, jedinstvenom crtom novog italijanskog uređenja... Sjetim se Portugala i to me rastuži. U mojoj zemlji ne možemo da imamo ovakvo uređenje... To nije moguće, pošto su svima oči sklopljene, svi spavaju...

Izvor: Grandes entrevistas de la historia 2, 1922- 1936