Dok sam se spremao za spavanje, shvatio sam kako je Dušanki Majkić kada mora da prenoći u federalnom Sarajevu. Moj strah se još više povećao kada sam u sobi pored kreveta našao mormonsku vjersku literaturu, pomislih: „Ovo će deinitivno razoriti moj srpski identitet.“Ali, šta da se radi, stisnem zube, stisnem oči i san me savlada. 

Čim sam ustao, provjerih stanje mog etničkog identiteta, obukoh svoju SSSR majicu i zajedno sa blogerkama Martinom i Hanom krenuh ka aerodromu. Naravno one su sjedile pozadi u taksiju, a ja naprijed. Tako je to kod nas. 

Do Beča smo letili nekih 50 minuta, od toga preko Slovenije manje od pet,  i odmah nastavili za Vašington. Let je trajao toliko dugo dugo da sam pročitao nekoliko časopisa, pola knjige, pokušao napisati blog, odgledao turski film i opet imao vremena da se bavim smislom života u Bosni i Hercegovini. Vasković je krizirao zbog cigareta, a ja zbog nemanja interneta. 

Na aerodromu u Vašingtonu su nas fino primili, sve po redu i zakonu. Provjerili su nam otiske, zjenice, pasoše, i nakon nešto više od sat vremena pustiše nas u Ameriku. Dok smo putovali od aerodroma ka hotelu pade mi na pamet izjava Gačana koji su onomad putovali za Banjaluku: „Fina je Banjaluka, samo malo zabačena.“ E to isto važi za Vašington. 

Pošto smo se smjestili u hotelu izašli smo da prošetamo. I dok su se Martina i Hana oduševljavale američkom arhitekturom, ja sam panično tražio pretvarač za američku struju da bih napunio lap top. Izgleda da je Tesla izmislio malo drugačiju struju za Ameriku od evropske. 

Večerali smo u nekom grčkom restorančiću i taman krenuli ka hotelu kad čujemo neki žamor. Ulicom idu ljudi sa transparentima i nešto viču dok ih prati policija sa automobilima i motorima. Nema ih puno, ali ih ima raznih crnih, žutih, bijelih, mješanaca, starih, srednjovječnih, mladih. Bilo me blam da ih pitam jesu li konstitutivni i je l' ih organizovao i platio Soroš, kao nas u Republici Srpskoj.  Kažu, bune se zbog nedavnog ubistva crnca. Skontam da i oni idu prema našem hotelu i ubacih se u masu. Nemamo mi Srbi nikog bližeg u Vašingtonu do crnaca, zato se moramo paziti i podržavati. 

Sutradan sam ustao malo ranije da doručkujem i osjetim duh Vašingtona nedeljom ujutro. I tako šetam ja ulicama glavnog grada SAD-a, i na svakih sto pedeset metara naiđem na po jednog beskućnika koji spava na trotoaru ili na klupi u parku. Sjetim se ja tada našeg predsjednika Dodika i njegove potresne priče kako nigdje nije vidio sirotinje kao u Americi i kako mi u Republici Srpskoj živimo „k'o carevi“ u odnosu na njih. Obuze me neka tuga, javi se nostalgija, ali  stisnuh zube i nastavih da tražim adapter za struju i  nešto za doručak. 

Oko deset sati smo krenuli  u obilazak Vašingtona. Naravno da bi nas impresionirali prvo nas odvedoše do Bijele kuće. Realno, jeste bijela ali nije nešto velika. Da je BiH moćna k'o Amerika, Čovićeva hacijenda u Mostaru ili Dodikov ranč u Aleksandrovcu  bili bi barem pet puta i veći i bjelji. 

Nakon toga smo prošetali pored hotela „Willard“ iz kojeg je poteklo lobiranje. Elem, američkom predsjedniku Grantu žene nije dozvoljavala da puši u Bijeloj kući, pa je on kao pravi papučar dolazio u lobi hotela i uz piće i cigarete razgovarao sa građanima i njihovim problemima. 

Onda smo otišli do Senata i Kongresa SAD, koji se trenutno renovira da bi sređen dočekao prvu predsjednicu SAD-a. 

Naravno,  posjetili smo i spomenik Abrahamu Linkolnu, on je poznat po tome što je ukinuo ropstvo u SAD-u i što strahovito ličio na glumca Daniela Del Luisa. 

Na stepenicam koje vode do tog spomenika Martin Luter King je 1963. oodine održao onaj govoro pravima crnaca pred 200 000 ljudi. Na tom mjestu, tačnije u onom bazenu,  Forest Gamp je ponovo sreo Dženi. Inače Martin Luter King je tek prije nekoliko godina dobio i svoj spomenik u Vašingtonu. 

Na kraju smo na putu do Nacionalne katedrale prošli kroz Džoržtaun najživopisniji dio Vašington sa malim i šrenim kućama. 

E sad se vraćan na vašingtonsku Nacionalnu katedralu. Ona je ogromna i napravljena u gotskom stilu. Gradila se 83 godine i to isključivo od donacija i država nije potrošila ni jedan dolar na njenu gradnju.  Vjerujem da takvo ponašanje naši popovi i hodže nikad ne bi oprostili domaćim političarima. Važno je naglasiti da se u katedrali održavaju službe i jevreji i katolici i pravoslavci i baptisti i luterani. Teško je to razumjeti nama na Balkanu ali tako to funkcioniše u Americi. Kažu da se u njoj mole i američki predsjednici kad baš zagusti. 

Ostajem još nekoliko dana u Vašingtonu i u narednom periodu moram da razumijem kako funkcioniše institucija bakšiša u SAD-u, tačnije kome i koliko se daje, da kupim adapter za američku struju i da trknem do MMF-a zbog ovoga što zatežu oko kredita. 

Autor: Srđan Puhalo