Evropski program za kulturu je od 2007. godine strateški okvir za djelovanje Unije u kulturnom sektoru. Temelji na podsticanju triju strateških ciljeva: kulturne različitosti i interkulturnog dijaloga, kulture kao katalizatora kreativnosti i kulture kao ključne poveznice međunarodnih odnosa. Osnovne metode u okviru programa su dijalog s dionicima u kulturi i otvorena metoda koordinacije. U planu rada za kulturu za razdoblje od 2015. do 2018. godine program je dodatno konkretizovan i utvrđena su četiri prioriteta: dostupna i uključiva kultura, kulturna baština, kulturni i kreativni sektori i podsticanje kulturne različitosti. Prioriteti se praktično provode u okviru 20 konkretnih djelovanja.

Međukulturni dijalog trajni je prioritet EU-a. Stupanjem na snagu Ugovora iz Lisabona taj je aspekt postao još i važniji. U središtu pažnje kulturne politike nalaze se inicijative poput one za romsku kulturu, interkulturne gradove i dijalog s Platformom za interkulturnu Evropu. Neke od ostalih politika EU-a koje podstiču međukulturni dijalog su, između ostalog, one koje se odnose na audio-vizuelni sektor, višejezičnost, mlade, istraživanje, integraciju i spoljne odnose. Proračun za program Kreativna Evropa (od 2014. do 2020. godine) iznosi 1,46 milijarde evra za cjelokupno programsko razdoblje. Tim su krovnim programom obuhvaćeni prethodni programi Unije: MEDIA (1991 – 2013), MEDIA Mundus (2011 – 2013) i Kultura (2000 – 2013). Ali, postavlja se pitanje: da li insistiranje na kulturnom povezivanju guši autonomiju jedne državne/nacionalne kulture?

- Nisam siguran da imam dovoljno ni teorijskog znanja ni životnog i praktičnog iskustva koje bi mi pomoglo da odgovorim na jedno ovakvo pitanje iz prostog razloga jer nisam siguran da znam tačan odgovor šta je kultura jednog naroda i kako kultura uopšte može da bude autonomna. Mislim da odgovor prije svega zavisi od toga koliko široko ćemo shvatiti uopšte sam pojam kulture. Da li kulturu jednog naroda vidimo samo u narodnim pjesmama, običajima ili to može da bude i, na primjer, novotalasna scena osamdesetih godina – pita književnik mlađe generacije i autor putopisa Hadžiluk plemenitom snu Boris Maksimović. 

Da li, dodaje on, kulturu predstavljaju samo kulturno-umjetnička društva ili to mogu biti i alternativni bendovi? Ako proširimo definiciju kulture na ovo zadnje, onda pitanje i nema pretjeranog smisla, jer takvi oblici kulture nastaju upravo na osnovu nekih stranih uzora, nekad imitacijom, nekad sublimacijom, ali uglavnom veoma rijetko je to potpuno autohtono. 

- I kada je riječ o narodnim pjesmama nisam siguran da i tu išta može da bude 100 odsto autohtono, jer se uvijek sjetim rečenice mog divnog profesora narodne književnosti sa fakulteta, pokojnog Luke Šekare, koji je govorio da su se u nas uvijek krale žene, konji i pjesme, pa si tako imao praktično iste pjesme koje su u jednoj varijanti govorile o Marku Kraljeviću, a u drugoj o Aliji Đerzelezu, zavisno od toga u kakvom društvu se našao guslar – istakao je Maksimović. 

On dodaje da nije siguran da jedan narod okružen različitim uticajnim kulturama uopšte može da bude autonoman i da zadrži svoje osobenosti bez prihvatanja tuđih. Maksimović smatra da je kultura fluidna i da izmiče svakom definisanju. Ako pomislimo samo na to koliko imamo „svojih“ jela, onda čovjeku bude jasno kolike poteškoće možemo imati u pokušaju da dođemo do odgovora.  - S druge strane, ovo možemo gledati sa jednog krajnje jednostavnog, da ne kažem, administrativnog aspekta. Evrointegracije olakšavaju prelazak granice i zadržavanje u zemljama EU. To je bar savršeno jasno. Sjećam se jednog pisma Save Šumanovića, mislim da je bilo upućeno Milanu Kašaninu, u kojem se on žali kako mu viza na 12 mjeseci nije dovoljna za normalan rad i razvoj njega kao slikara u Parizu. Kad sa današnje perspektive razmišljamo o tome šta bismo mi koji smo iskusili vize od 10 dana mogli da radimo 12 mjeseci u Parizu slika postaje malo jasnija – kazao je Maksimović. 

Reditelj Saša Karanović smatra da svakodnevno pominjanje EU kao eshatološkog cilja, mjesta i trenutka spasenja sigurno šteti. 

- Ne da su mediji i drugi odgovorni  toliko moćni da natjeraju ljude da slijepo vjeruju da je EU zaista spas, već  je grijeh što propuštaju i nije ih sram da propuštaju da uspostave bilo kakvu kulturnu politiku mimo te priče, ali baš takvo stanje im izgleda i odgovara – jer drugi je, zaboga, kriv. Bilo kakvu kuturnu politiku – smatra Karanović.

Priča o EU ili protiv EU je, dodaje on, postala zamjena za bilo kakav napor ka tematizovanju problema kulturne politike, a da ne govorimo o naporu uspostavljanje iste.  

- To je kao sa teorijama zavjere koje su zamjena za autentičnu misao o istoriji, geografiji, kulturi, pčelarstvu, bilo čemu. Možemo reći da je priča sa EU služba koju moramo činiti i kod koje nemamo izbora, vjerovali u nju ili ne, ali to ne znači da trebamo odustati od svake druge priče. U redu, pisaćemo i tomove eshatološkog idolopoklonstva EU ako baš moramo, ali imajmo bar jednu misao u džepu, jednu sitnu a drugačiju, bar za tren kad postane dosadno i kada nam nedostaje tema za razgovor. Bar da krenemo čitati EU kao EV (prateći grčke izvore kulture) i prisvojimo je makar jezički  kao evropu, evharistiju, evkatastrofu ili evlogiju – rekao je Karanović. 

Književnik Berislav Blagojević smatra da evrointegracioni procesi nemaju isključivo pozitivne efekte u svim aspektima života države-kandidata, ali prilično je siguran da ne ugrožavaju kulturnu raznolikost. Globalizacija, smatra on, teži uniformnosti, ali se paralelno javljaju pokreti koji pružaju otpor takvim tendencijama, čineći sve da se sačuvaju kulturne specifičnosti. 

- Malta je, na primjer, ne samo očuvala maltežanski jezik, nego je uspjela u toku EU integracija i kasnije da poveća broj govornika, kao i da uvrsti svoj jezik u zvanične jezike EU. Imajući u vidu da ne postoji EU kulturni identitet, ne vidim razlog zašto bi neki nacionalni ili regionalni kulturni identiteti bili ugroženi. Čak i u zemljama koje su dugo članice EU postoji svijest o kulturnoj različitosti. Uzmimo, recimo, Kataloniju kao primjer. Njegovanje sopstvene kulture je stvar države ili etno-regije i samo one mogu da budu krivci za njeno unižavanje i gašenje – dodao je Blagojević.

Pijanista i profesor Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci Arsen Čarkić kaže da je stanje različito od države do države, jer svaka od država ima različito iskustvo evrointegracija. One odgovaraju ekonomski i kulturološki snažnim državama poput Njemačke, Francuske i donekle Engleske, ali u slučaju manje “čvrstih” i liberalnijih sistema poput zemalja Mediterana, one su (očigledno) za mnoge imale poguban uticaj.

- Sama činjenica da dvije nastabilnije države Evrope nisu u EU  - Švajcarska i Norveška - već govori dovoljno sama za sebe. Što se tiče kulture i nekakve njene “evropeizacije” ili  “globalizacije” ti procesi su započeti već tridesetih godina prošlog vijeka, utvrđeni američkom okupacijom Zapadne Njemačke, a dovršeni već osamdesetih godina, tako da je tu teško pričati o uticaju koji je EU izvršila na lokalne kulture – kaže Čarkić.

Ako pogledamo iz socio-političke prespektive, vidjećemo da su ekstremno-desničarski i nacionalistički pokreti najjači upravo u onim državama koje nisu sigurne u svoj identitet i čije se stanovništvo osjećalo ugroženo, te da će taj identitet pod stranim uticajima izgubiti.

- To je slučaj sa Mađarskom, koja je uvijek bila "slabiji partner" i u K und K monarhiji i pod Njemačkom i pod Sovjetskim režimom, a sada se zbog loših iskustava itekako drže čvrsto naspram liberalizacije tržišta (a time dijelom i kulture) od strane EU. Takav slučaj je sa Baltičkim državama, a o Balkanu ne treba ni pričati, jer nam je sve poznato iz prve ruke - svi su se osjećali toliko “ugroženo” da su vrlo lako posegnuli za krvoprolićem. Kao što to davno rekoše mudri ljudi - svaka agresija svoj korijen ima u strahu od Drugog i Nepoznatog – istakao je Čarkić.

Što se tiče same kulture pojedinih evropski naroda i regiona, ta kultura je već poodavno amerikanizovana na najgori mogući način, dok je u slučaju Amerike taj proces obrnut - oni su zahvaljujući evropskim krizama i ratovima sebi bez imalo muke "uvozili" najbolje umjetnike, pa su tako Pikaso, Dali, Horovic, Rahmanjinov, Prokofjev, Šostakovič i još mnogi drugi vrlo lako napuštali Stari Kontinent i odlazili da rad nastave preko Okeana.

- U pop kulturi se nešto slično dogodilo pedesetih i šezdesetih godina kada je Amerika "uvezla" Bitlse, Stonse, Cepeline, a onda ih kao svoj proizvod plasirala Evropi. Ono što je ponajviše poblematično jeste činjenica da su u poslednjih pola vijeka na sceni forsirani pretežno anglo-američki sadržaji, što je na određeni način stvaralo kompleks niže vrijednosti stvaraocima iz Francuske, Njemačke i, pogotovo, Istočne Evrope, a što je u krajnjem rezultatu imalo za posljedicu usvajanje principa “Ako ne možeš da ih pobijediš, pridruži im se” – rekao je Čarkić.

Autor: G.D.