Frontal Blog Challenge

Dobro jutro, Republiko Srpska!

Evo već godinama pratimo naše prijatelje, sestre, braću, komšije, poznanike tamo negdje preko. U bolji život, vjerujemo.

 

Maštamo da krenemo za njima, maštamo „da živimo normalno“, kao što su nam onomad obećavali u predizbornim kampanjama, negdje gdje se niko ne boji od čega će sutra živjeti, da li će se njegov rad i znanje cijeniti, gdje neće biti ucijenjivan stranačkom pripadnošću, a da ni to ne garantuje ostvarenje ciljeva i želja, maštamo o uređenoj zemlji, pa makar tamo ne bila „moja kuća srpska“, u kojoj se živi za 4 godine duže, gdje su cijene niže, a računi veći. 

Jer, budeći se svaki dan sa sve jačim strahom u kostima, koji nas ponekad parališe, shvatimo da bar mi moramo bolje, ljepše, zdravije, kad već još nismo došli do te faze da „Srpska može bolje“. Damo sebi riječ da ćemo se već od sutra ozbiljnije pozabaviti pitanjem odlaska, tim pitanjem od vitalnog ličnog interesa, a „riječ je riječ“, a ona se ne gazi, zar ne? Zar ne?!

Od raznih Kanada, Australija, Njemačke, Švedske, kao poželjna destinacija ponekad nekome padne na pamet možda i Holandija. Zemlja slobode, seksa, droge i rokenrola, gdje izbori i politika nikoga ne interesuju, jer se bave svojim životima. E, nije baš tako. Bar ne u potpunosti.

Boravila sam u Holandiji u vrijeme održavanja opštih izbora u martu 2017. Amsterdam, osunčan, ispresijecan kanalima, veseli ljudi (nije ni čudo, čini mi se da smo se i moji prijatelji i ja razveselili samo udišući onaj čudan miris koji se osjeti na svakom koraku) vozaju bicikla... Ničim se nije dalo naslutiti da će za pet dana biti održani istorijski izbori. Umjesto, najčešće ne baš reprezentativnih faca sa bilborda koji obećavaju da će nam s njima biti život savršen, kao što je kod nas slučaj, tamo možete vidjeti samo zgodne žene koje iz izloga obećavaju zadovoljstvo i zabavu. Pola sata, sat, koliko platite. Kapitalizam. 

Hag, administrativni centar, centar svih političkih dešavanja – slična priča. Niko ne bombarduje parolama. Okreneš se i oko sebe možeš da vidiš ljude, ne skrivaju ih bilbordi, plakati, nego mirno voze svoja bicikla. Tek tu i tamo se pojavi aktivista neke stranke, ubaci liflet u sandučić i nastavi dalje. Ničim, ali ničim se nije dalo naslutiti da se za četiri, tri, dva dana održavaju istorijski izbori. 

S druge strane, ono što nismo mogli vidjeti ili zbog neznanja jezika razumjeti za tih nekoliko dana jeste da su holandske političke partije svojim građanima konstantno slale poruke. O tome za šta se oni zalažu. Promovisale programe. Koliko sterilno i dosadno, u toj zemlji mogućnosti, zemlji slobode i bluda, pa zar će još nekoga zanimati program? Ta ni u Republici Srpskoj nas ne zanima ako neko pokuša da ponudi tako nešto, zašto bi jednog Holanđanina? Na kraju, zabavljaju se oni drugim stvarima, a ne rek'o Mile ovo, rek'o Bakir ono, ko će koga referendumom, ko koga deklaracijom, a ko tužbom. 

Iskreno, zavidila sam, razmišljajući o našim predizbornim kampanjama, morima ispraznih obećanja, haosa na dan izbora, milion stranaka od kojih većina ne zna je li pošla ili došla i željela biti potpuno nezainteresovana kao ti opušteni Holanđani.  I onda, tog 15. marta ugledam njihov glasački listić. Nije to listić. To je list, papirčina, dužine nekih metar i po. Iznenađena, pitam domaćine šta se dešava, ko su i šta sve te silne stranke. I jednu po jednu mi objasne. To su demohrišćani, desni centar, ovo su liberali, ovi se zalažu za prava životinja i parlamentarna su stranka, ovi su radikalni protestanti, vidiš da nemaju nijednu ženu na listi... Dok slušam objašnjenja, vidim kako more ljudi ide ka biračkim mjestima. I desi se ono, bar za mene, neočekivano. 81,9% Holanđana je izašlo da bira saziv svog budućeg parlamenta, te Vladu. 

Ono što, osim velikog broja stranaka koje se takmiče, ovi izbori u Holandiji su imali još jednu sličnost sa nama – zajedničkog neprijatelja, radikalnog Vildersa, populiste koji je prijetio da uruši dotadašnji način života i Holandiju, poznatu po svojoj otvorenosti, zatvori, ne samo za pridošlice iz drugih krajeva svijeta, nego i na mnoge druge načine. 

I da, veliki broj Holanđana je zaokružio baš njega. Ali nije bio pobjednik izbora. Pobijedili su populizam. Holanđani su, poput nas, glasali protiv, ali su glasali i za. Glasali su za programe koji njima, kao pojedincima, odgovaraju i misle da je najbolji za njihovu zemlju. 

I tako, shvatimo da nije baš sve bijelo tamo negdje preko. Mnogo svijetlije nego ovdje, ali i tamo možemo upasti u zamke populizma. I tamo možemo raspršiti glasove na milion stranaka. I da, i tamo preko se ljudi zanimaju za politiku. Ali u punom smislu te rijči.

Ali umjesto što se svakodnevno osnivaju nove stranke, bez cilja osim komadića vlasti, umjesto što vjerujemo da nas neko od njih može ujediniti, da će nas oni napraviti uspješnim i pozitivnim, da baš njih možemo staviti na poligraf da pokažu svoje dobre namjere, konačno je vrijeme da ukrupnimo političku scenu. Da pitamo za šta se zalažu.Da počnemo da pamtimo šta su obećali, a šta (ni)su ispunili. Da ih tako biramo. Da tražimo konkretne akcije, umjesto pustih riječi. I tada se nećemo buditi sa onim parališućim strahom za budućnost, nego ustati i reći „Dobro jutro, Republiko Srpska“. 

 

Autor: Anja Petrović

 

#FrontalBlogChallenge

 

 

 
Twitter
Anketa

Da li su muškarci bolji politički lideri od žena?

Rezultati ankete
Blog