Gotovo 30 godina kasnije, u ovoj ili vjerovatno sljedećoj  godini konačnog priznanja Kosova, veliki koncert srpske postkosovke devojke, Cece, održan prošle subote u Kosovskoj Mitrovici  djeluje kao simbolični miting kapitualcije. 

Tokom NATO bombardovanja Srbije 1999. Slobina propagandna mašinerija je izvela srpsku estradu da drži koncerte po Beogradu i naročito beogradskim mostovima na Savi ( da pesmama čuvaju mostove), živeći u iluziji da pjevanjem čuvaju mostove od uništenja. Postavlja se pitanje šta da je nekog NATO pilota zasvrbio džojstik pa ispalio tomahak na neki most i okupljeno mnoštvo, naročito kad se uzme u obzir da ovoj alijansi od Srbije do Avganistana orvelovska kovanica "kolateralna žrtva" nije izuzetak nego pravilo.

Čuveno je Cecino obraćanje narodu tokom koncerta 1999. gdje na pitanje novinara da li je čula da je u Beogradu prije nekoliko sati proglašena vazdušna opasnost Ceca odgovara " Da i baš me briga. Nije bitno ko nam preti, bitno je koje svetinje branimo, a branimo Kosovo srce Srbije, srpsku zemlju, i ako treba svi ćemo izguniti, pokoriti se nećemo neprijatelju". Dvadesetak godina poslije nema ni traga Cecinom prkosu, okupljenom mnoštvu Ceca poručuje  “Danas sam ovde zbog vas i da vam pevam sve pesme koje vi volite. Da se lepo provedete i uživate sa mnom.. Znam da je vama jako teško i da vam nikada nije bilo teže, ali niste sami, postoji mnogo ljudi u Srbiji koji su isto ovako punim srcem, kao i ja, uz vas. Ne dajte se, volim vas, šaljem vam uvek pozitivnu energiju jer znate onu našu "Samo sloga Srbina spasava", pa 'ajmo ljudi vreme je, vreme je da smo složni i da se volimo. Širimo ljubav, živi mi i zdravi bili, neka su vam srećni budući praznici, ljubi vas i voli vaša Ceca, živeli".

Iako na prvi pogled neko će pomisliti da je ovdje riječ o nekom kopernikanskom zaokretu, riječ je ustvari o dosljednosti i slijepoj poslušnosti. Kad je pjevanjem vlast tražila od naroda žrtvu poruka je bila onakva, sada kad se traži " mir i stabilnost",  Srbiji kojoj je daleko bliži Brisel nego Peć, poruka je ovakva. To što je Ceca ovakve poruke poslala na Kosovu, na kont lako je srbovati u Beogradu, ne mijenja sliku o Ceci i srpskoj politici već je naglašava.

Nešto sjevernije u Beogradu, kako kaže Bajaga sudbina ili šta li je htjela da se na isti dan približno isti broj ljudi oko deset hiljada okupi na protestu “stop krvavim košuljama” povom nedavnog povređivanja srpskog opozicionog političara Borka Stefanvovića, bivšeg pregovarača Srbije sa Kosovom iz ere Borisa Tadića-

"Poslednjih godina, verbalno nasilje postalo je osnovni instrument vladanja aktuelnog režima. Atmosferi linča, u saučesništvu sa režimskim medijima koji svakodnevno i dodatno kontminiraju javni prostor, podvrgnuti su svi koji se usude da kritikuju vlast Aleksandra Vučića... Crtanje meta na leđa i medijske hajke eskalirali su ponovo u najsiroviju primenu sile - razbijanje glava", navodi se u pozivu na skup.

Međutim što demonstrantima i okupljenim prvacima promiče kroz glavu da prava demokratija, dijalog i ljudske slobode u Srbiji nisu moguće. Briselskim zavetom iz 2013. Srbija se  opredjelila da će ići putem priznanja Kosova.

Briselskim sporazumom je Srbiji priznanje Kosova dodjeljena kao najviša zapadna vrijednost, sa druge strane uzimajući da je većina Srba, gle čuda, protiv priznanja Kosova sasvim je jasno da se ovakvi nepomirljivi pogledi mogu riješiti samo nedemokratskim sredstvima gušeći medije, debatu i bilo kakav drugačiji pogled od vladajućeg. Ovakvo nešto Zapadu može da isporuči samo lider koji ne mora da dokazuje da je “veliki Srbin”, ali i ono ključnije onaj koji može da “disciplinuje” one koji smatraju da je postao “mali Srbin”.

Zato Zapad, koji Srbe uvjerava da je Srbija sa Kosovom previše velika za njeno dobro, žmiri na to što demokratija u Srbiji nije demoratija, što je vladavina prava vladavina bezakonja, što su medijske slobode ustvari medijske neslobode, što su ljudska prava većim dijelom samo proklamovana. Za razliku od srpskih naivaca koji se žale Briselu na stanje u Srbiji, po uzoru na političke zarobljenike u SSSR-u koji su u gulazima pisali pisma Staljinu uvjereni da kad bi samo drug Džugašvili znao da njih nevine drže, odma bi ih oslobodio. Naravno Brisel je vrlo dobro upoznat sa stanjem u Srbiji i vjerovatno je svjestan da kako se bude približavao konačni datum i sporazum priznanja  da će morati biti  još gore, a nakon Ivanovića i Stefanovića, nije isključeno ni krvavije. Na tom tragu treba razumjeti i Vučićeve riječi nakon protesta “Šetajte do mile volje, ja ni jedan zahtev nikada neću da vam ispunim. Može i pet milona da vas se skupi”...

Opozicionari izgleda ne razumiju da na Zapadu nikog ne zanima stanje u Srbiji,  da niko ne očekuje da se slobodno misli i da je priznanje Kosova jedina misao koja se prihvata. Opozicionari Vučića, koji je na putu konačnog dogovora sa Prištinom,  sa svojim bukvalnim shvatanjima su u stvari opozicionari prije svega miljene im  Evrope.

Interesantno i na Cecinom koncertu u Kosvskoj Mitrovici i protestoj šetnji u Beogradu bili su vidljivi transparenti “Zašto ćutiš Evropo”. Jedni su se bunili na podizanje carina i položaj Srba na Kosovu, drugi na stanje medija, demokratije i ljudskih prava u Srbiji. Međutim kada Evropa uporno ćuti dvije decenije i na prve i na druge onda samo budala može da pita zašto ćuti. Blažena je glupost Srba čak kad je i dobrim namjerama pokrivena.

Umjesto epiloga

Dejan Milić u knjizi Dva cvanciga na jednom mjestu piše „Film o raspetoj Srbiji gledamo toliko dugo već. Odavno. Ali nije Srbija razapeta između demokrata i naprednjaka, ni između levice i desnice. Nije Ona, jadnica, razapeta između partizana i četnika, niti između Srba i drugih njenih građana. Srbija je žestoko razapeta između čistih ideja i sifilističnih strasti onih koji misle da na Njoj imaju pravo svojine“.

Autor: Aleksandar Krečar

Fotografije preuzete sa portala mondo.rs