Društvo

Roberto Bolanjo - Književnost i svijet

Tokom nedavnih, nimalo lijepih događaja u Banjoj Luci, u ruke su mi dopale knjige Roberta Bolanja, što smatram izvjesnim prstom sudbine. Dvije od njih, „Amajlija“ i „2666“, a naročito ova potonja dokazale su mi, po ko zna koji put kolika je „kultura zaborava“ u čovječanstvu i kolika je težina opšte amnezije koja pritiska ljudski rod.

Prva knjiga „Amajlija“ obrađuje pokolj na trgu Tlatelolko u Meksiko Sitiju 1968, a druga govori o masovnim ubistvima žena u gradu Siudad Huarez u periodu 1993 – 1997. Da se nije dešavalo to što se dešavalo, vjerovatno bih se zapitao kakva je svrha ovakvih knjiga i čemu one uopšte služe, ali pod pritiskom svakodnevice shvatao sam da jedino književnost još može donekle da sa svojih margina progovori o sudbini običnog malog čovjeka koji je u svijetu oduvijek bio sveden na nivo broja bez ikakvog značaja. Odlično je pitanje treba li uopšte čitati ovakve knjige? Treba li uopšte znati šta se dešava „tamo napolju“ ili živjeti po uvjerenju (s kojim su mnogi otišli u smrt) – „neće mene“? Jer, ako čitate ovakve knjige shvatićete onu istinitost o cikličnom ponavljanju istorije u kojoj isti taj beznačajni ljudski broj bude prebrisan, prosto i vrlo jednostavno kao što i vi sada možete da izbrišete nešto – eto, zapišite jedan broj i prekrižite ga – to je to, jedan život manje. Jedina razlika između tog broja i tog života je u tome što je to život sazdan od snova, želja, radosti, tuge, boli, ambicija, ljubavi, sreće... baš kao i vaš, a po čemu se nečiji život vrednuje više od drugog. 

Kad čitate ove knjige shvatite da je „stvarnost kurva oboljela od side“ kako kaže Bolanjo, da je pravda ofucana stara prostitutka kojoj se obratite samo u krajnjoj nuždi, ali koja više nikog ne može da zadovolji. Jer pravda je skrojena po mjeri svojih tvoraca kao i svaki sistem koji je bilo kad napravljen, bez obzira da li se radi o nacionalsocijalizmu ili ovom sad bankarsko – kapitalističkom robovskom režimu. Sasvim je svejedno, ako se neki točkić tog uvrnutog mehanizma odvoji, razlike između fašizma i demokratije prestaju da postoje. Ukoliko sumnjate u to živite u zabludi „neće mene“, ni u jednoj drugoj, jer ovo je ona od najgorih, u kojoj ste strogog uvjerenja da morate braniti stavove u koje suštinski ni sami ne vjerujete. I spremni ste prihvatiti svaku laž koja izlazi iz usta moćnika, jer tim podgrijavate svoju slutnju da ste tako sigurni, bezbijedni u svojoj maloj zoni komfora (po naški rečeno – „dobro je, samo nek se ne puca“) ili kad već govorimo o tome „onog kog je zmija ujela i guštera se boji“, mi koji smo satrveni svim prošlim ratovima odlično smo naučili gurati glavu u pijesak. Riječ već odavno nema značaja, tako da svi oni „ludi ulični propovjednici“ koji danas urlaju sa internet – portala dosežu jedva do sitne grupice onih čije klimanje glavom u znak odobravanja traje samo dotle dok ne dobiju vizu i mogućnost da zbrišu odavde – u kandže nekog drugog korumpiranog sistema koji će da im nastavi isisavati dušu, vjerujući da su tako produžili ono „neće mene“ stanje i u tom će im život proći ili će ga izgubiti u istom tom neznanju i uvjerenju. 

Koja je, dakle, razlika između Meksiko Sitija i Banje Luke? Između Latinske Amerike i Republike Srpske ili (da budem do kraja politički korektan, ma kako ovo gordo zvučalo) – Bosne i Hercegovine? Jedina je u broju stanovnika, što i polupismen zna i kvadratnim kilometrima prostora, tako da je Republika Srpska tek jedno predgrađe Meksiko Sitija, ali suštinske razlike nema. I tamo i ovdje ljudi su gonjeni snovima o boljem životu krenuli u neki obećani svijet s idejom o „američkom“ ili „evropskom“ snu, tom snu koji nam kaže kako svi možemo uspjeti, biti bogati, lijepi, sa skupim automobilom i velikom kućom iza koje je ogroman bazen (neki će reći „želim samo normalno da živim, o kakvim bazenima pobogu pričaš“) do nivoa spuštanja kriterijuma „daj samo da preživim“, a preživljavanje nikad nije bilo život. 

Na žalost, književnost nikad nije bila odgovor. I ono što želim da vam kažem jeste – ne, ne treba čitati ovakve knjige! Radije sebi kupite self help life couching priručnike, ima ih po svim knjižarama i antikvitetima, istina, skuplji su od drugih knjiga (ali znanje se ne dobija džabe), stvorite taj svoj san i slijedite ga vjerujući da nikad više neće postojati Tlatelolko, da se nikad nikom neće desiti Siudad Huarez ili Bosna devedeset druge i vjerujući tako zaboravite da su ikad postojali ili da postoje u nekoj drugoj „nesavršenoj“ dimenziji daleko od vaših snova i vaših života, zaboravljajući da „život treba živjeti“ jer tako je bolje, zaboravljajući da je surovo prekratak i da nam je darovan kao prilika da nešto ispravimo i napravimo, a ne da hodamo s glavom u pijesku (ako je tako uopšte moguće hodati) i ostavimo „ludim intelektualcima“ da raspravljaju o knjigama vjerujući da se jednom iz svijeta happy televizija, farme i rijalitija možemo izbaviti sa osmijehom na licu, mada sumnjam da će ako se ikad desi, taj osmijeh biti lišen gorčine. 

 

Autor: Stevo Grabovac
 
Twitter
Anketa

Da li je opozicija u Srpskoj trebala učestvovati na mitingu u Banjoj Luci ili nije?

Rezultati ankete
Blog