Ko od nas, recimo, ne zna i ne pjevuši rado pjesme: “Jesen stiže dunjo moja“, “Ne luduj Lelo, čuće te selo“, ili “Igrale se delije“… Malo ko, međutim, zna da su sve te navedene pjesme djelo pjesnika Milorada M. Petrovića – Seljančice, o kome je ovde riječ.

Rođen 1875. godine u Velikoj Ivanči, na padinama Kosmaja, gdje je završio i osnovnu školu, Petrović pet razreda gimnazije pohađa u Beogradu, a zatim prelazi u učiteljsku školu, koja se školske 1896/97. seli u Aleksinac. Tu se zagledao u svoju koleginicu Ružu Knežević, ćerku narodnog poslanika Kole Kneževića, koji je streljan kao učesnik Timočke bune 1883. godine.

Poslije završene škole, čuvene po svojim tadašnjim profesorima (dr Tihomir R. Đorđević, Milivoje Bašić, Petar Ilić, Petar Despotović, Jovan Miodragović i drugi), njih dvoje izmoliše isto mjesto službovanja – selo Veliko Krčmare kod Kragujevca. U rodnoj Šumadiji, mladi učitelj svojoj budućoj supruzi Ruži će zapjevati:

„Jesen stiže dunjo moja,

Jesen rana,

Od jeseni, do jeseni

Sve se selo već iženi,

Dušo moja, beži meni!

Ne varaj jarana!“…

Tako nastaju prve Petrovićeve seljančice (pjesme koje pjevaju o selu) nove i po duhu i po izrazu. On pronalazi svoje motive obične i jednostavne, svoj ton i naročito svoj melodiozan stih, oslanjajući se na narodnu lirsku poeziju. Ispjevavši niz stihova o selu, ispunjenih čas bezazlenim humorom, čas tugom, čežnjom i ljubavlju moma i dilbera, uz optimističko osjećanje za sve što je u prirodi, Petrović biva zapažen i postaje popularan. Prikupivši svoje napisane pjesme (njih 34), on ih pod naslovom „Seljančice“ (sa posvetom „Mojoj Ruži“) štampa u Beogradu 1902. godine. Zbirka je odlično primljena od kritike i Milorad Petrović oduševljeno nastavlja rad i već iduće godine najavljuje se „Seljančica“ u drugom proširenom izdanju, sa preko sedamdeset pjesama.

Petrovićeve „Seljančice“ komponuju bukvalno svi naši kompozitori: od najstarijih Marinkovića i Mokranjca, pa preko Joksimovića, Bajića, Biničkog, Đorđevića, Krstića, Manojlovića, Konjovića, Hristića i Milojevića, do npr. Logara, koji je rođen iste godine kada su pjesme objavljene. Tako je mala zbirka pjesama Milorada Petrovića postala najveća muzička inspiracija.

Prepoznatljiv po svojim pjesmama Petrović dobija nadimak „Seljančica“ koji mu je dobro došao, s ozbirom da je u to vrijeme na vrhuncu slave i popularnosti bio glumac Milorad Petrović (1865—1928), jedan od velikana srpske pozorišne scene (navedimo ovdje da je on pored ostalog uspješno odigrao i naslovnu ulogu u filmu „Karađorđe“ u režiji Ilije Stanojevića u francuskoj produkciji. Premijera filma je održana u sali bioskopa „Pariz“ u Beogradu 11.10.1911. godine).

Milorad Petrović Seljančica je našoj književnosti dao i nekoliko lijepih rodoljubivih pjesama u prozi, a pisao je i dječje pjesme kao i knjige za omladinu (Riznica). Za pozorišu scenu Petrović daje četiri komada: „Mladost“ (1904), „Čučuk-Stana“ (1907), „Komadić švajcarskog sira“ (prema pripovijeci Đure Jakšića) i „Sirotan“. Pjesme za „Mladost“ komponuje Boža Joksimović (najpoznatija „Igrale se delije!“), a Čučuk-Stanu muzički tumače Stevan Hristić i Isidora Bajić.

Rođen je na selu i sem posljednjih deset godina cijeli život je proveo na selu, gdje je za vrijeme svoga učiteljovanja (Krčmari, Ranilović, Stojnik, Mladenovac-selo), napisao sve što je gore navedeno. U Beogradu je premješten 1910. godine gdje živi u rodoljubivom zanosu pred predstojeće ratne sukobe.

Milorad Petrović je u mladosti bio gotovo uvijek viđen u šumadijskoj narodnoj nošnji, a ispod gornje košulje, kažu, nosio je amajliju — platneni zamotuljak u kome je čuvao grumen zemlje sa njiva svoje rodne Velike Ivanče. Iz Petrovićevog „beogradskog perioda“ pomenimo i njegova drugovanja sa Borom Stankovićem, Disom i Simom Pandurovićem.

Vihor rata ga potom odvodi na razna bojišta (Kumanovo, Jedrene) gdje se razboljeva i jedno vrijeme sklanja kod porodice u okupirani Aleksinac, odakle se, protjeran, vraća u Beograd gdje je i dočekao oslobođenje. Već teško bolestan, živeći u stalnoj bijedi i nemaštini, umire na Mihailovcu kod Beograda 17.04.1921. godine ne dočekavši svoj 46. rođendan.

Autor teksta: Miodrag Milanović
Izvor: riznicasrpska