Frontalno u EU

LGBTIQ - marginalizirana zajednica bh. društva

„Nikog nijedan organ vlasti ne smije diskriminisat po bilo kojem osnovu“

Dok Evropska unija i njene institucije zagovaraju zaštitu ljudskih prava posebno LGBTIQ populacije, pozivajući na provođenje Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, posebno njenog člana 14. (Zabrana diskriminacije), uvijek iznova se mogu čuti i negativni komentari zemalja članica EU ali i drugih u našem okruženju. Uprkos tome, jasno je stavljeno do znanja da širenje netačnih, pristrasnih i neprovjerenih informacija šta predstavlja seksualna orjentacija i rodni identitet te stereotipno predstavljanje LGBTIQ populacije kako u medijima tako i u literaturi, doprinosi nepotrebnim tenzijama i širenju mržnje u društvu.

Nikog nijedan organ vlasti ne smije diskriminisat po bilo kojem osnovu“, stoji jasno navedeno u članu 1. Protokola 12 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, a opet pripadnici LGBTIQ populacije u BiH ali i regiji svakodnevno doživljavaju diskriminaciju u svim sferama života i marginalizirani su u poređenju s drugima.

Iz straha od reakcije drugih, neprihvaćanja ili pak mogućih prijetnji ili fizičkog nasilja, mnogi svoju seksualnu orjentaciju čuvaju samo za sebe. U istraživanju koje smo sproveli čak 76.2% ispitanika je izjavilo da je doživjelo neki vid diskriminacije zbog činjenice što pripadaju LGBTIQ populaciji. Taj broj je sigurno mnogo veći ako se uzme u obzir činjenica da je u društvu, kakvo je naše, odstupanje od ustaljenog uzusa je naprosto neprihvatljivo, pa je „autovanje“ nešto što se čuva u privatnosti koliko je to moguće.


Grafikon 1: Frontalovo online istraživanje sprovedeno među 63 pripadnika LGBTIQ populacije o diskriminaciji

U razgovoru sa djevojkom, koja iz ličnih razloga želi ostati anonimna, mnogo je jasnije zašto još uvijek mnoge LGBTIQ osobe žele sačuvati svoju privatnost i kriju svoju seksualnu orjentaciju jer osuda drugih koji ne razumiju ili ne žele razumjeti je i u 2019. još uvijek izražena. 

Neki od mojih prijatelja znaju da sam lezbejka a neki naslućuju ali ništa ne pitaju direktno. Sjećam se da su me jedne prilike u srednjoj školi dječaci iz razreda prozivali što imam kratku kosu i da izgledam muškobanjasto pa sam je onda pustila da naraste samo da me prestanu zadirkivati. Porodici još nisam rekla iako sam punoljetna. Radim i zarađujem ali još uvijek živim sa roditeljima. Nisam sigurna kako bi reagovali. Otac vjerovatno gore nego majka. Plašim se da me ne izbace na ulicu ali isto tako da znam da se ne mogu sakrivati cijeli život. Mislim da nešto naslućuju ali kako su staromodni ništa ne pitaju. Imam pitanja od rodbine kad ću se udavati i da mi je vrijeme da rađam djecu a ja im uvijek kažem da ima vremena. Imam sreću pa me prijatelji razumiju i podržavaju. Nisam nikada osjetila da im je neugodno u mojoj blizini i sve što ih zanima, direktno me pitaju. Nekako je olakšavajuće s njima moći popričati o osjećajima. Najružnija situacija koja mi se dogodila, nakon čega sam danima plakala, je bila nakon što sam slučajno čula neke djevojke kako pričaju međusobno i govore kako sam ja lezbača i da se treba od mene dalje držati. Osjećala sam se tako jadno u tom momentu. Neko, ko me zapravo i ne poznaje, govori drugima kakva sam i kako se trebaju ponašati i još uz to koristi takve izraze. Znate onaj osjećaj kada kao mali imate ospice ili ste bolesni pa ne izlazite iz kuće i ne družite se, a vi ste sami i tužni kući?! E, takav je to bio osjećaj. Kao da sam bolesna, odbaćena i sama i to samo zato što mi se sviđaju djevojke. Nisam sigurna da ću u svojoj maloj čaršiji ikada moći slobodno prošetati sa svojom djevojkom. Vjerovatno bi me kamenovali nakon nekoliko koraka. A kakva je trenutno situacija u društvu i zemlji, o braku ili djeci i ne mogu razmišljati. To će ipak ostati samo želje. Barem za sada.

U patrijarhalnom društvu kakvo je bosanskohercegovačko i malim sredinama se očekuje da osobe žive prema nepisanim pravilima, koji drugi smatraju da su ispravni, ne namjeravajući preispitati da li time nekoga vrijeđaju, ograničavaju ili im uskraćuju prava.

Koliko su prava LGBTIQ populacije potisnuta u stranu pokazuje i činjenica da je tek 2015. godine održana prva sjednica Zajedničke komisije za ljudska prava Parlamentarne skupštine BiH povodom 17. maja, Međunarodnog dana borbe protiv homofobije i transfobije. To je predstavljao istorijski trenutak u borbi za LGBT pokret u BiH budući da je tada prvi puta jedno zakonodavno tijelo zasijedalo i u fokusu svoga rada imalo raspravu o stanju ljudskih prava LGBTIQ osoba.

Riječi tadašnjeg predsjedavajućeg Zajedničke komisije, Borislava Bojića, na početku sjednice kako „LGBT građani i građanke zbog straha od nasilja i diskriminacije ostaju potpuno nevidljivi u bosanskohercegovačkom društvu”, su nažalost aktuelne i četiri godine nakon. 

Prema istraživanju sprovedenom 2013. o pravima LGBT osoba u Bosni i Hercegovini i njihovoj nevidljivosti u zakonskim propisima, ispitanici su identificirali tri ključna razloga: nevidljivost u javnosti, činjenicu da je riječ o novom polju u zakonodavstvu te inertnost prilikom donošenja zakonskih odredbi.

Mnogi članovi LGBT populacije doživljavaju kako nasilje tako i diskriminaciju u svakodnevnici, a što ostaje nevidljivo u našem društvu, jer mehanizmi prijavljivanja, dokumentovanja pa na kraju i procesuiranja svakog vida diskriminacije i nasilja su teže dostupni većini navedene populacije, a mnogi i ne žele krenuti tim putem zbog nepovjerenja da će institucije odraditi posao prema propisima ali i zbog osude okoline.


Grafikon 2: Frontalovo online istraživanje sprovedeno među 63 pripadnika LGBTIQ populacije o povjerenju u istražne i pravosudne organe

Iako su insitucije tu kako bi pružile zaštitu osnovnih ljudskih prava, iz našeg istraživanja je vidljivo da su ispitanici jasno stavili do znanja da uopšte ne vjeruju pravosuđu, uglavnom ne vjeruju tužilaštvu dok niko nije izjavio da potpuno vjeruje predstavnicima policije.

Bilo je baš nezgodnih situacija", priča nam T. S. iz Hercegovine. „Znao sam biti sa svojom ekipom, šetali normala kroz grad, odmah bi počela dobacivanja, hakanja, gledali bi te ispod oka. Iskreno da vam kažem često dok sam sam tako išao ulicom nije mi bilo svejedno, osjećao sam neki strah, da li će mi se nešto desiti hoće li me sa strane neki buljak (veliki kamen) pogoditi u glavu. Dobijao sam savjete da sve prijetnje i uvrede prijavim policiji, ali evo čemu to, kad ovdje svak svakoga zna. Ljudi su ovdje tvrđi od ovoga krša, možemo mi praviti prajdove koliko hoćemo, ali kad je netko naučio mrziti neće se taj promijeniti nikada, vjerujte.

Nakon sve učestalijih napada na LGBTIQ populaciju, posebno nakon najave održavanja prve Povorke ponosa u Sarajevu u septembru ove godine, kancelarija Ombudsmana BiH je u svom saopštenju navela kako je nedopustiva svaka aktivnost s ciljem diskriminacije LGBTIQ populacije. 

Sva ljudska prava, uključujući slobodu govora i izražavanja, slobodu okupljanja, prava na privatnost i porodični život, trebaju biti jednako dostupna svima, uključujući i LGBTI populaciju, bez diskriminacije.  [...] Nikome ne smije biti uskraćeno bilo koje pravo u svim oblastima privatnog i javnog života samo zbog toga što je drugačije seksualne orijentacije. [...] Vlasti u BiH trebaju osigurati jednaku pažnju i zaštiti prava svakog građanina uključujući i zaštitu LGBT populacije u pogledu prava na slobodu izražavanja i okupljanja.  Propust da se preduzmu energičniji koraci u suzbijanju govora mržnje produbljuje podijeljenost društva i olakšava formiranje društvenih grupa koje smatraju da imaju pravo da nameću svoju volju ostalima, dok pravovremena reakcija na govor mržnje daje priliku organima za provođenje zakona da predvide izbijanje ozbiljnih incidenata.

Ipak, godišnji Izvještaj Međunarodnog udruženja lezbejki, gay, biseksualnih, trans i interseksualnih osoba – ILGA za period januar-decembar 2018. je svrstao Bosnu i Hercegovinu na 23. mjesto među 49 evropskih zemalja kada je riječ o ljudskim pravima LGBTIQ populacije.

Koliko god izvještaj izgledao pozitivno i optimistično i pokazivao napredak, koji je Bosna i Hercegovina u posljedjnih 12 mjeseci uspjela ostvariti na polju zaštite ljudskih prava, ostaje za vidjeti koliko će se pojedinci u Bosni i Hercegovini i nekolicina organizacija, koje se bave ljudskim pravima, uspjeti izboriti  ne samo za održavanje prve BiH Povorke ponosa nego da li će im poći za rukom da pokrenu sve one, koji javno mrze i vrijeđaju druge i drugačije od sebe, da počnu razmišljati o kojim je pravima LGBTIQ osoba riječ a koja su uvijek u fokusu kada se spominje početak septembra i održavanje mirne jednosatne šetnje u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.


 

I.P./S.P./M.K/Frontal

Povezane vijesti: 

Ljudska prava između politike i tradicionalnih vrijednosti – Koliko je važna prva Bh. povorka ponosa

50 godina LGBTIQ istorije: od Amerike do BiH

Istorija je napisana – prva Bh. povorka ponosa u Sarajevu uspješno održana

Prva Bh. povorka ponosa (VIDEO)

Zašto su istospolni brakovi trn u oku tradicionalista? 

Da je izlać' iz ormara lako, izašao bi svako

 

Twitter
Anketa

Treba li napraviti još migrantskih centara u BiH kako bi se pomoglo vlastima Unsko- sanskog kantona?

Rezultati ankete
Blog