Zone žrtvovanja: rudarenje u BiH i vapaj za pravednom zelenom tranzicijom

Svima su puna usta zelene energetske
tranzicije. Ima toliko konferencija o tome, samita, ali koji ne
uključuju jedan bitan aspekt – pravednost. Da, jasno je kako je zelena
tranzicija jako važan proces koji bi, teoretski trebao voditi čistijoj
planeti i manjim emisijama ugljičnog dioksida koje su povezane sa
klimatskim promjenama. No u stvarnosti, to znači čistiji samo za jednu
grupu zemalja, dok se neke druge zemlje, njihovo stanovništvo i resursi
trebaju žrtvovati. Pa kom opanci, kom obojci. A ponekom i kožne cipele
sa debelim đonom. Za one koji ne razumiju dobro ovu narodnu mudrost jer
jedva da su vidjeli opanke, a kamoli obojke  – opanci su obuća, a obojci
komad platna koji se obmotavao oko stopala da opanak ne nažulja.
Uglavnom ako imate samo opanke  – nažuljaće vas, a ako imate samo
obojke, opet će vas nažuljati jer vas ne štite dobro i smrznućete se. To
je i bit nepravedne energetske tranzicije – nikome nije dobro. Osim
onima koji imaju za kožne cipele s debelim đonom.

Rimsko carstvo je kažnjenike slalo u
rudnike cinabarita, jedne od ruda žive, da tamo polako isluže svoje
živote i umru od trovanja. Inače ekstrakcija litijuma u Čileu u rudnicima pustinje Atacama je bila jedan o stubova moći Pinochetovog diktatorskog režima.

Zelena tranzicija ne smije biti
izgovor za stavljanje siromašnih područja u ulogu „zona žrtvovanja”. U
Bosni i Hercegovini, gdje samo 3,6% teritorije ima status zaštićenog
prostora, postoji realna opasnost da ekološki i socijalni troškovi
klimatske i digitalne preobrazbe opet padnu na leđa marginaliziranih
zajednica. Mjesta pogođena nezaposlenošću, raseljavanjem i ograničenim
pristupom resursima često su prva na udaru intenzivnog rudarenja, dok se
koristi nerijetko slijevaju prema bogatijim državama i multinacionalnim
kompanijama. Ovo je slučaj i sa Srbijom, gdje je zona Jadra žrtvovana
zarad iskopavanja litijuma. Ova zona Jadra je geološki dio bazena
litijuma koji se nalazi i u BiH, regiona prelijepe Majevice, koja je
iduća na spisku žrtvovanja.

Grad Vareš je od Adriatic Metals dobio
kikiriki i turistički voz u koji ne možete tek tako lako sjesti. Vlada
je pristala na smiješne koncesije od kojih država nije dobila ništa. Ako
se žrtvujemo, za šta je to tačno? Ulazak u EU? Šta je to što dobijamo
za uzvrat za ovo arčenje resursa, ostavljanje bušotina, netransparentna
istraživanja, odlagališta toksične jalovine koja mal-po-mal curi u
podzemne vode? U iznos koncesija nije uračunato to da će stanovnici
isharčenih područja morati kupovati vodu za sebe i stoku jer im njihova
voda više neće biti pitka, i zdravstveno osiguranje za izloženost
toksičnim tvarima, poput olova.

Za slučaj da nemate snage doći do kraja teksta, molim vas da skinete ovu brošuru od Ekoakcija i da nekad nađete vremena za nju.

Obećanja prosperiteta i cvjetanja
lokalnih zajednica svode se na bogaćenje lokalnih kauboja, pardon, ljudi
na pozicijama. Lokalno stanovništvo nije baš zaposleno, infrastruktura i
kapaciteti škola nisu poboljšani, kao ni domova zdravlja. Radi se o
klasično kapitalističkom scenariju – korist od uništavanja prirode ima
tek šaka onih bliže oltaru moći. O tome kakve koristi ima lokalna
zajednica, svjedoče najbolje mali privatni rudnici uglja, koji ne
doprinose razvoje zajednica, u kojima radnici rade teško, a koji imaju
koncesiju za daleko manje uglja nego što ga stvarno eksploatiraju.

Pri svemu tome, ono što bi moglo
zaštititi prirodne resurse BiH – provođenje plana o proglašenju
zaštićenih područja (a neka od područja koja se pljačkaju su predviđena
za zaštitu još iz doba Socijalističke Republike BiH i SFRJ) jednostavno
se ne događa. Inače, do kraja 2022. godine zaštićena područja obuhvatala
su 26,1% kopna Evropske unije, pri čemu je 18,6% teritorije bilo
uključeno u mrežu Natura 2000, a dodatnih 7,5% pod drugim nacionalnim
komplementarnim režimima zaštite. Strategija EU o biodiverzitetu do
2030. predviđa cilj zaštite najmanje 30% kopna do 2030. godine,
uz osiguranje da sva zaštićena područja budu efikasno upravljana.
Ponoviću, BiH ima tek oko 4% zaštićenih područja. Poređenja radi,
Bugarska prednjači u
EU sa 41,0% zaštićenog zemljišta, a slijede je Slovenija sa 40,5% i
Poljska sa 39,6%. Nasuprot tome, Finska (13,4%), Irska (13,9%) i Belgija
(14,7%) imaju najniže udjele, ali opet mnogo veće nego BiH. Hrvatska
ima 38,2% zaštićenih područja od ukupne površine zemlje.

Drugi konkretan problem BiH jeste
problem nepostojanja zakona o državnoj imovini i ova vrlo neugodna i
štetna situacija dovodi do toga da se prirodni resursi (i to ne samo
rudnici i ležišta ruda i uglja, nego i kamenolomi krečnjaka te
ekstrakcija magnezijuma iz dolomita, pa zatim tu je i voda – prava na
izgradnju MHE, kao i šume, koje su pod stalnim napadom gole sječe)
rasprodaju, stavljaju pod degutantno niske koncesije. Trebao bi
postojati moratorijum na raspolaganje i dodjeljivanje državne imovine
dok se ne riješi situacija sa Zakonom o državnoj imovini.

Paradoks zelene tranzicije je jasan:
za prelazak na obnovljive izvore energije i digitalnu infrastrukturu
potrebni su litij, bor, nikl, kobalt i drugi minerali. Zlato se također
vadi iz ruda (dio zlata je slobodan u prirodi ali se male količine
nalaze u različitim rudama drugih resursa), a za dobijanje 10 grama
zlata potrebno je preraditi tonu rude. Ovo se radi otapanjem zlata
pomoću cijanida. Da, onog otrovnog jedinjenja i to može dovesti do
kontaminacije ekosistema. Može doći do probijanja brana i bazena s
jalovinom tako da cijanid iscuri, kao što se desilo u Španiji, Italiji i
Rumuniji. Odlagališta jalovine generalno imaju dugoročan utjecaj na
okoliš.

Za zelenu tranziciju je potreban i
vrlo toksični kadmij za solarne panele. Litijum treba za baterije, gdje
će se čuvati sva ta silna energija. No, dok je energija vjetra i sunca
obnovljiva, dotle minerali potrebni za energetsku tranziciju, ali i digitalnu revoluciju nisu.
Recikliranje metala  je obimom malo i rijetko, skupo je,
kapitalističkim sistemima nedovoljno isplativo. Još neke kritične
sirovine su nikl, cink, kobalt, olovo, a ne treba zaboraviti ni
eksploataciju krečnjaka i magnezijuma.

Slogani o „čistom” rudarenju kriju
stare obrasce nepravde — okolišne i zdravstvene posljedice ostaju
koncentrisane u najslabije zaštićenim područjima, dok su dobici
neujednačeno raspoređeni. Ono što nekome znači manje emisija i niži
ugljični otisak, ili digitalni napredak, drugima donosi zagađene rijeke,
toksična jalovišta, deforestaciju i gubitak biodiverziteta.

Osnovno pitanje koje moramo
postaviti glasi: ko profitira i ko snosi rizik? Ako se sirovine vade i
prerađuju u zemlji, uz ulaganja u istraživanje i preradu, moguće je
stvarati vrijednost koja ostaje lokalno. Ali često se događa suprotno:
metal se izvozi, koncesije su slabo plaćene, a obećana ulaganja u
zajednicu izostanu. To nije samo ekonomski problem, to je reprodukcija
kolonijalnih i neokolonijalnih obrazaca odnosa prema resursima.

Pravedna tranzicija mora biti
opipljiva i proceduralna. Lokalnim zajednicama treba zajamčiti pravo na
slobodan, prethodni i informisani pristanak prije početka radova. No, u
stvarnosti ovi počeci radova, prije svega istraživanja, dešavaju se
ispod radara, lokalna zajednica tek shvati da se nešto događa kada se
pojavi teška mehanizacija. Projekte moraju pratiti transparentne,
nezavisne i korupcijom nepoljuljive procjene utjecaja na okoliš i
zdravlje. Ugovori o koncesijama moraju sadržavati ekološka jamstva,
obvezne fondove za sanaciju i mehanizme za raspodjelu koristi koji se
mogu provjeriti. No, dešavaju se uvjerenja akademske zajednice da će sve
biti ekološki po najvećim standarima i da će zajednica prosperirati.
Ekološke studije u nemalom broju slučajeva mogu biti greenwashovane i
korumpirane.

Dodatno, lokalne koristi moraju
biti stvarne: ulaganja u infrastrukturu, obrazovanje, zdravstvo i razvoj
alternativnih ekonomija ne smiju ostati na papiru. Javne rasprave treba
jasno oglašavati, a ne skrivati u dokumentima koje niko ne prouči;
aktivno uključivanje stanovništva mora biti sine qua non svake velike odluke o eksploataciji. Zborovi stanovništva su jedna od metoda djelovanja.

Naučno utemeljeni strahovi
zajednica nisu pretjerivanje. Ilegalno rudarenje, ilegalni kamenolomi i
neodgovorno upravljanje otpadom i slaba kontrola štete često ostavljaju
dugoročne posljedice na poljoprivredu, vodne resurse i staništa.
Skriveni troškovi „zelenih” metala — od proizvodnje litijuma do odlaganja jalovine — ne nestaju zato što ih promovišemo kao ključne za dekarbonizaciju.

Možemo li zamisliti svijet bez
rudarenja? U skoroj budućnosti — ne. Tehnologija kojom nastojimo spasiti
klimu oslanja se na minerale. Ali možemo i moramo promijeniti način
eksploatacije: rad na recikliranju metala, primjena obnovljive energije u
rudarskim procesima, strože upravljanje jalovištima i ulaganje u
lokalnu preradu predstavljaju realne korake prema smanjenju pritiska na
ranjive zajednice. Potrebno je biti u pregovaračkoj poziciji sa
korporacijama koja je takva da se mogu nametnuti uslovi ekstrakcije i
prerade koji su bolji, manje štetni.

Nećemo još skoro moći da
eksploatiramo rude na drugim planetama, vjerovatno nikad. Dakle, ostaje
nam ova jedna Zemlja. Nažalost, za korporacije je recikliranje veći
trošak, a na degrowth, odnosno po naški odrast, kao opciju
„pokrij se koliko ti je jorgan dugačak” slabo ko misli i pristaje. Ljudi
žive na kredit od generacija koje se nisu rodile i troše nasumično, i
taj ekonomski rast usljed potrošnje nam se predstavlja kao progres. A
šta ako rast ne znači uvijek i progres?