Srpski narod u Republici Srpskoj proživljava jako teško vrijeme. Na njegovom čelu se nalaze bezidejni i ljudi bez ikakve vizije budućnosti, a kao alternativa se očigledno nalaze isti takvi. Možda sa malo više ideja, ali mnogo više nesposobnosti. Referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH je to potvrdio.
Predsjednik Republike Srpske govori kako mu je sada potrebna opozicija za tako nešto. Naravno da je ovo potpuna politička besmislica. Jer, da navedena izjava ima imalo veze sa zdravom logikom, postavlja se pitanje zašto mu ta ista opozicija nije trebala kada se usvajao jedan od najvažnijih (ako ne i najvažniji) zakona u svakoj zemlji, a to je Zakon o radu, koji sistemski rješava odnosno reguliše radnopravna prava i obaveze stanovništva jedne zemlje. Ili, zašto mu opozicija nije trebala kada se usvajao Budžet RS za 2016. godinu? Da stvar bude još sumnjivija, takvo jedinstvo je već postojlalo 2011. ili 2012. godine. Šta se tada desilo? Na kraju krajeva, do prije samo nekoliko dana iz petnih žila je najavljivano održavanje referenduma, iako se odluka o održavanju istog nikada nije pojavila u Službenom glasniku. Ovdje možemo primjetiti mnogo znakova pitanja.
Pa o čemu se onda radi?
Jasno je da je ovdje opozicija ubrala pokoji politički poen, prozrijevši namjeru vlasti i teškoću održavanja referenduma, ali očigledno je da nije prozrijela dublje razloge koji se ogledaju u političkoj trgovini. Samom prijetnjom o referendumu Dodik jača svoju poziciju i ucjenjivački kapacitet. E sad, da li će tu poziciju predsjednik iskoristiti da ojača svoj narod i institucije, ili da ojača ličnu zaštitu od prijetnje procesuiranjem na nivou zajedničkih institucija, to ne želim da komentarišem.
Jedino pitanje koje mogu da postavim opoziciji je: Zašto ne pristanete na takvu igru i napokon povučete prvi potez??? Sada ćete ponovo biti prozivani kao izdajnici, jer tobože ne želite da podržite referendum u skupštini, a vlast će se i dalje, tobože, zalagati za isti. Uskoro će politički poeni dobijeni pričom kako Dodik neće provesti referendum biti anulirani starom – dobrom pričom o izdajništvu.
Sa druge strane, ako opozicija prihvati Dodikov prijedlog, sigurno će pokazati minumum dvije stvari:
1) Da sasvim sigurno nisu izdajnici
2) Da se može naći zajednički jezik čak i sa ljutim neprijateljem (ali da ne zaboravimo, to se već pokazalo na slučaju Radončić odnosno SBB)
U tom slučaju, Dodik više neće imati gdje. Imaće dvije opcije: ili da zaista napokon raspiše taj 10 godina najavljivani referendum (ali samo o Sudu i Tužilaštvu, nikako neki drugi), ili da ga ne raspiše i suoči se sa političkim posljedicama na sljedećim izborima. Smatram da u ovom drugom slučaju ni predsjednikov genijalni, makijavelistički PR tim neće moći da mu pomogne.
Ali, opozicija još jednom pokazuje strah i nespremnost na ovako važan korak. Činjenica je da će se suočiti sa velikim i ozbiljnim posljedicama takvog poteza (jer to nažalost ili nasreću nikako nije legalan potez), možda čak i intervenisanjem Visokog predstavnika, pa i gubljenja vlasti na državnom nivou, ali sasvim sigurno neće snositi teže posljedice od vlasti u Srpskoj. Posljedice po samu vlast u RS će biti desetorostruko jače, a tenzije će doseći užarenje. U tom slučaju, sa jedan ili dva manevra može obrnuti kompletnu situaciju.
Ali, da li će to uraditi i imaju li hrabrosti? Mislim da nemaju.
