Jedna izreka kaže: Bogataška djeca svakog dana dobiju slatkiše, a siromašnu otjeraju i kad hljeba traže. Nigdje sinovi, a i šćeri dabome, ne razumiju bolje ove riječi, kao ovdje, u Bosni, zemlji u kojoj su, kao i sve drugo, i sinovi podijeljeni-na sinove Zemlje, i one druge, babine sinove.
Babini sinovi, posebna su vrsta djece. Rođeni su sa iskustvom, znanjem i neupitnim patriotizmom svojstvenim samo za djecu očeva koji su evoluirali od sefova do šefova, od ratnih logističara do poratnih ministara, od piljara do doktora nauka. Oni, skupa sa svojim očevima, ne vladaju ovom zemljom. Oni je posjeduju. Ona je njihova-jedan kroz jedan. Njima se na rođendane donosi komad budžeta, državna firma, tenderi, konkursi i “tuđe gladne godine”. Oni ne traže, oni biraju. Ako nema šta žele, stvorit će se. Po zakonu. Ako zakona nema, izglasat će se. Ako se ne može izglasati, ni to nije problem. Jer oni su zakon.
Sinovi Zemlje, vremenom, pretvoreni su u brojeve, u statistiku. Poginule,ubijene, osakaćene, raseljene, razočarane, prevarene, izludjele… Žive, a nestale. Njihova djeca, danas, samo traže hljeba. Tražeći, uzaludno, i oni, kao i očevi im, postaju statistika. Brojevi nezaposlenih, ovisnih, povratnika u kriminal, oboljelih, samoubijenih… Daveći se kesama, skačući sa zgrada, vješajući se, ostavljaju poruke koje nema ko da čuje. Oni sa izraženijim instiktom za samoodržanje, povijenih glava i ramena prilaze nekom od lokalnih gospodara egzistencije, lokalnom sinu babinom. Stajući u red tako, skrušeno i mirno, čekaju neki svoj konkurs. Konkurs za sinove Zemlje. Jer babini sinovi, kao i očevi im, znaju biti velikodušni spram sinova Zemlje i njihove djece.
I tako od izbora do izbora, od mandata do mandata, redovi su sve duži, kako pred vratima babinih sinova, tako i pred javnim kuhinjama i ambasadama.
Jedino što u ovoj zemlji još čudi, je čuđenje samo. Nakon dvije decenije ponižavanja, prevara, smijanja u lice, ljudi su tek u fazi čuđenja?! Dok im se već i za unuke prave konkursne procedure, ljudi se tek, eto, čude?!
