Zašto se rastanci tako zovu? Zašto imaju tako tužan i depresivan naziv? Zašto svaki rastanak daje osjećaj kao da je zauvijek iako često znamo da nije tako?
Ja sam dokaz da postoji i strah od rastanaka, neka fobija izazvana traumama koje su nam se duboko urezale u sjećanje. To su duboke rane na našoj duši koje se nikad ne mogu izliječiti, bar ja nisam uspjela. Da mi neko kaže da ima lijek za rastanke, ja ne bih vjerovala. Svaki rastanak je težak, postoje oni manje ili više teški, ali uvijek boli. Ja se brzo vežem za ljude i svaki put mi je sve teže i teže. Sa godinama se ta bol ne smanjuje.
Mislim da su to traume iz djetinjstva jer sam se kao mala djevojcica na neki način morala rastati sa ocem. Ta bol je ostavila i jedan veliki emotivni hendikep na mene. Zato mi svaki rastanak miriše na zauvijek, zato svaki rastanak ostavi po jedan ožiljak na meni koje ne zarasta. Sjećam se dana kada sam odlazila od svoje najbolje drugarice iz Sarajeva, pozdravile smo se i izgrlile najjače. Bilo je sve okej. Sjela sam u voz, stavila kofere na mjesto i pogledala kroz prozor. Ona je stajala i gledala u mene, a voz je polako krenuo i ona se sve više udaljavala. Udaljila se toliko da joj više ni siluetu nisam mogla vidjeti.
Nije taj rastanak zauvijek, ali moj ožiljak koje su prouzrokovale suze, zauvijek je urezan na svom mjestu. Ožiljci su tu da podsjete da nije uvijek bilo lijepo, ali da je vrijedilo jer ako nije sve na svom mjestu, onda nije ni kraj.
