Milorad Dodik više nije predsjednik Republike Srpske, jer da jeste ne bi se SNSD prijavio za prijevemene izbore za predsjednika Republike Srpske. To što nema formalnu moć, ne znači da još uvijek ne kontroliše političke procese u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini.
Naravno, nedostatak formalne moći ipak plaši i brine Milorada Dodika, jer sada se u javnosti pojavljuju neki drugi ljudi, a kada je riječ o politici ti nikad nisi siguran u lojalnost ljudi koji su na vlasti.
Zna to dobro Milorad Dodik i uz pomoć društvene mreže X ili ti po starinski Tvitera, svakodnevno upoznaje javno mnjenje s onim što namjerava i šta nam je činiti.
Tako je juče, u četvrtak, 9. septembra, dao na znanje Luki Petroviću da je spreman za duel, bilo kada, bilo gdje i s bilo kim.

Ne bi to bio problem da Luka Petrović nema 52 godina i nije magistar nečega i direktor nečega što se zove Mješoviti holding tj. Elektroprivrede Republike Srpske. Uz to je gospodin Petrović i jedan od pet potpredsjednika SNSD-a.
Sa ovakvim titulama najmanje što možemo očekivati od Luke je da sam najavi spremnost da izađe na duel, a ne da ga najavljuje njegov partijski šef.
Ali nije to slučano ovako, mora se znati ko je gazda.
Sve ovo podjeća na one američke filmove gdje menadžer prepozna neki talenat kod pojedinca, onda uloži novac u njega i upravlja njegovom karijerom i životom. Na kraju tih filmova obično dođe do pobune i menadžer gubi bitku.
To u ovom filmu nećemo gledati.
Naravno, nije Luka Petrović jedini, neki dan je Staša Košarac s ponosom priznao da je Reformska agenda usvojena „zato što je to Milorad Dodik rekao“.
Razumijem partijsku disciplinu i lojalnost, ali ne razumijem da se neko hvali time što bezpogovorno izvršava nečija naređenja, kao da mi to ne znamo i bez njihovog hvalisanja i samoponižavanja.
Milorad Dodik se u ovom trenutku ponaša kao strogi otac koji zna šta je najbolje za njegovu djecu, iako su ta djeca odavno punoljetna, a trebala bi i da su samostalna. Pošto to nije slučaj, izgleda da imamo političare s poteškoćama u razvoju.
P.S. Sjećate li se one scene iz filma „Ko to tamo peva“, kada otac (Pavle Vuisić) naređuje sinu Mišku (Aleksandar Berček) da vozi zavezanih očiju? Bojim se da naša realnost liči ma tu scenu. Znamo ko je kod nas otac i ko je Miško, a znamo kako se ta vožnja završila.
Preuzeto sa blogger.ba

