Klimatske promjene nisu samo naučno, nego i duboko društveno pitanje. Upravo zato one su postale plodno tlo za dezinformacije – priče koje zvuče uvjerljivo, pozivaju se na „zdrav razum“, prošlost ili slobodu izbora, ali nisu utemeljene na činjenicama. Većina tih narativa nije nova: radi se o ponavljanju obrazaca koje smo već vidjeli– sumnja, relativizacija i skretanje pažnje.
Najčešće dezinformacije o klimatskim promjenama i zašto se tako lako šire
Jedna od najčešćih tvrdnji jeste da klimatske promjene nisu uzrokovane ljudskim djelovanjem, nego su „prirodne“. U tom kontekstu često se spominju Milankovićevi ciklusi – promjene u Zemljinoj orbiti i nagibu ose koje utiču na klimu tokom desetina i stotina hiljada godina. Problem nije u samim ciklusima, koji su stvaran i dobro istražen fenomen, nego u njihovom pogrešnom tumačenju.
Današnje zagrijavanje odvija se neuporedivo brže nego bilo koja prirodna promjena u geološkoj prošlosti, a trenutni orbitalni položaj Zemlje čak bi pogodovao blagom zahlađenju, ne zagrijavanju. Drugim riječima: Milankovićevi ciklusi ne mogu objasniti ono što se danas dešava.
„I ranije je bilo toplije…“
Slično se koristi i argument „i ranije je bilo toplije“, uz pozivanje na srednjovjekovni topli period ili tzv. „vikinški topli period“. Da, postojali su regionalni periodi toplijeg vremena, ali oni nisu bili globalni, nisu zahvatili cijelu planetu istovremeno i nisu bili praćeni ovakvim porastom stakleničkih plinova. Današnje zagrijavanje je globalno, mjerljivo i direktno povezano s izgaranjem fosilnih goriva.
Tvrdnja da su vulkanske erupcije uzrok današnjeg globalnog zatopljenja se takođe pojavljuje u raspravama o klimatskim promjenama, ali ne odgovara onome što znamo iz nauke. Iako vulkani djeluju dramatično i „vruće“, njihov stvarni uticaj na klimu ide u suprotnom smjeru.
Velike erupcije izbacuju sumpor-dioksid visoko u atmosferu, gdje nastaju čestice koje reflektuju Sunčevu svjetlost. Zbog toga nakon snažnih erupcija dolazi do privremenog zahlađenja planete, koje traje jednu do tri godine. Historijski primjeri, poput erupcije Tambore 1815. ili Pinatuba 1991. godine, jasno pokazuju ovaj efekat.
Često se tvrdi i da vulkani ispuštaju više ugljen-dioksida nego ljudi, ali mjerenja to ne potvrđuju. Ukupne vulkanske emisije CO₂ su višestruko manje od onih koje nastaju sagorijevanjem fosilnih goriva. Još važnije, CO₂ iz ljudskih aktivnosti zadržava se u atmosferi decenijama i stoljećima, dok je vulkanski uticaj kratkotrajan.
Zato vulkani ne mogu objasniti kontinuirano zagrijavanje koje danas bilježimo. Današnje klimatske promjene nisu rezultat prirodnog ciklusa ili pojedinačnih katastrofa, već posljedica dugotrajnog ljudskog djelovanja — i upravo to ih čini problemom koji možemo, ali i moramo, rješavati.
15-minutni gradovi
Posebno emotivno nabijena dezinformacija odnosi se na tzv. „15-minutne gradove“. Ideja da osnovne usluge budu dostupne blizu mjesta stanovanja predstavlja se kao plan za kontrolu kretanja ljudi, uvođenje „klimatskog totalitarizma“ ili čak zabranu putovanja. U stvarnosti, radi se o urbanističkom konceptu koji nastoji smanjiti gužve, zagađenje i ovisnost o automobilima, a ne o ograničavanju sloboda. Strah se ovdje koristi kao alat za diskreditaciju svake politike koja mijenja status quo.
Još jedan raširen narativ tvrdi da će „ljudi biti prisiljeni jesti insekte“. Ova dezinformacija miješa rasprave o alternativnim izvorima proteina s idejom prisile i gubitka izbora. Niko ne predlaže zabranu tradicionalne hrane; istražuju se opcije koje bi mogle smanjiti pritisak na okoliš. Pretvaranje toga u prijetnju identitetu i kulturi služi isključivo izazivanju gađenja i otpora.
Često se tvrdi i da klimatske politike „nemaju veze s fosilnim gorivima“, već da su puka propaganda kojom se običnim ljudima nameću odricanja.
Treba imati na umu i činjenicu da su nafta, gas i ugalj glavni izvor emisija i da su upravo neke fosilne kompanije decenijama imale ulogu u oblikovanju javnog diskursa o klimatskim promjenama.
Exxon (danas ExxonMobil) je još početkom 1970-ih znao da povećanje CO₂ iz sagorijevanja fosilnih goriva dovodi do globalnog zagrijavanja, i to prilično jasno, ali je to preko deceniju prešućivao. James Hansen, NASA-in klimatolog, 1988. godine je svjedočio pred Odborom za energiju i prirodne resurse američkog Senata kako fosilna goriva i emisije ugljičnog dioksida uzrokuju klimatske promjene.
Umjesto razgovora o odgovornosti i pravednoj tranziciji, fokus se prebacuje na individualnu krivicu.
Ove dezinformacije se brzo šire jer izazivaju strah, nude objašnjenje da postoji neka institucionalna sila koja zarad svojih interesa plasira priču o klimatskim promjenama kako bi kontrolisala način života stanovništva (putovanja, ishranu i slično).
Ne samo klimatske promjene nego i okolišne politike su na udaru dezinformacija
U tom okviru pojavljuje se i tvrdnja da su reciklaža i obnovljivi izvori energije „beskorisni“. Istina je složenija: nijedno rješenje nije savršeno niti dovoljno samo po sebi. Ali kombinacija smanjenja otpada, energetske efikasnosti i obnovljivih izvora dokazano smanjuje emisije i zagađenje. Proglašavanje tih mjera besmislenim koristi onima koji ne žele nikakve promjene.
Vrijedi spomenuti i dezinformaciju da „naučnici nisu složni“. Konsenzus o ljudskom uticaju na klimatske promjene iznosi oko 97%, ali se pojedinačni izdvojeni glasovi predstavljaju kao ravnopravna „druga strana“. To nije naučna debata, već medijska iluzija ravnoteže.
Klimatske dezinformacije rijetko se oslanjaju na potpune laži – one miješaju djelimične istine, strahove i stvarne probleme s pogrešnim zaključcima. Zato je važno razgovarati o njima smireno i empatično. Ljudi koji odbacuju činjenice o klimatskim promjenama rade to obično zbog straha od gubitka sigurnosti, identiteta ili kontrole nad vlastitim životom.
Borba protiv klimatskih dezinformacija nije borba protiv ljudi, nego za društvo u kojem odluke donosimo na osnovu znanja, solidarnosti i dugoročne brige – jednih za druge i za planetu koju dijelimo.
Izvor: naukagovori.ba
