U vremenu društvenih mreža roditelji su izloženi ogromnoj količini informacija o zdravlju djece. Problem je što među njima ima mnogo dezinformacija, posebno kada je riječ o vakcinama. Mitovi o „prirodnom imunitetu“, strahovi od sastojaka vakcina ili tvrdnje da MMR vakcina uzrokuje autizam i dalje kruže internetom i često zbunjuju porodice koje pokušavaju donijeti najbolju odluku za svoje dijete. Pedijatar dr Jovan Raičević, koji godinama javno govori o mitovima i dezinformacijama o vakcinama, kaže da roditeljima danas nije lako doći do provjerenih informacija.

„Ja zaista roditeljima kažem: vjerujem da vam nije lako. Ovo su jako teška vremena za roditeljstvo, jer je mnogo teže doći do prave informacije nego do dezinformacije. One su svuda, preplavile su društvene mreže i internet“, kaže Raičević.

Upravo zbog toga važno je razumjeti šta zapravo kaže nauka o najčešćim tvrdnjama koje kruže o vakcinaciji.

Zašto „prirodni imunitet” može biti opasan put do zaštite

Jedna od najraširenijih ideja jeste da je „prirodni imunitet“ bolji od imuniteta stečenog vakcinacijom. Na prvi pogled ta tvrdnja zvuči logično, ali problem je u tome što se često pogrešno razumije šta taj pojam zapravo znači.

„Kad ljekar kaže prirodni imunitet, pod tim se podrazumijeva imunitet poslije preležane bolesti. Mi ne možemo imati otpornost na neku infekciju ako naš organizam nije došao u kontakt s virusom ili bakterijom i stvorio antitijela protiv njih“, objašnjava Raičević.

Drugim riječima, „prirodni imunitet“ često znači da dijete mora prvo oboljeti. Kod nekih infekcija to može proći bez većih posljedica, ali kod drugih rizik je izuzetno visok.

„Postoje infekcije koje ne treba dobiti u životu. Kod bolesti kao što je dječja paraliza nemamo luksuz vremena da imunitet reaguje. Virus napada motorne neurone u kičmenoj moždini i izaziva paralizu koja ostaje trajna.“

Poliomijelitis, poznat kao dječja paraliza, može paralizovati i mišiće koji omogućavaju disanje. Čak i kada osoba preživi infekciju, posljedice su često trajni invaliditet. Vakcinacija, međutim, omogućava organizmu da razvije zaštitu bez prolaska kroz samu bolest i bez rizika koje ona nosi.

Zašto naziv „dječje bolesti” ne znači da su bezazlene

Slična zabluda odnosi se na takozvane „dječje bolesti“. Sam naziv često stvara utisak da su to blage i bezazlene infekcije, iako podaci govore suprotno.

„Izraz dječje bolesti govori o njihovoj prirodi. One su toliko zarazne da praktično nijedno dijete nije moglo odrasti a da ih ne dobije ako nije bilo vakcinisano“, kaže Raičević.

Među bolestima od kojih vakcine štite su tetanus, difterija i hripavac (veliki kašalj), koje su nekada bile među glavnim uzrocima smrti djece. Difterija, na primjer, stvara toksin koji može izazvati gušenje ili ozbiljna oštećenja srca. Tetanus izaziva grčeve mišića, klinička slika je teška i male su šanse za preživljavanje.

„Ljudi misle da je to bakterijska bolest pa će se izliječiti antibiotikom. Ali nije dovoljno. Mora se dati antitoksin, a on se danas gotovo i ne proizvodi jer bolesti skoro da nema“, objašnjava Raičević.

Kako je nastao mit o MMR vakcini i autizmu

Najpoznatija i najdugovječnija dezinformacija o vakcinama odnosi se na tvrdnju da MMR (MPR) vakcina protiv morbila (ospica), zaušnjaka i rubeole uzrokuje autizam. Ova ideja potiče iz kasnih devedesetih, kada je britanski ljekar Andrew Wakefield objavio studiju koja je sugerisala takvu vezu.

„To je bila studija na samo 12 djece, bez kontrolne grupe i bez ozbiljne statističke analize“, kaže Raičević.

Kasnija istraživanja na mnogo većim uzorcima pokazala su da takva veza ne postoji. „Opsežne studije koje su obuhvatile stotine hiljada djece pokazale su da nema nikakve veze između MMR vakcine i autizma.“

Istraga je kasnije pokazala da je Wakefield imao ozbiljan sukob interesa i da su podaci u studiji bili falsifikovani, zbog čega je rad povučen, a on izgubio medicinsku licencu. Ipak, mit se i dalje održava, dijelom zato što se simptomi autizma često primijete u isto vrijeme kada djeca primaju MMR vakcinu.

„Autizam je prije svega genetički uzrokovan neurorazvojni poremećaj. Djeca se s njim rađaju. Vakcina ne može izazvati autizam“, naglašava Raičević.

Šta su adjuvansi i koliko su aluminijumske soli u vakcinama zaista sigurne

Još jedna česta tema u narativima onih koji šire nepovjerenje u vakcine odnosi se na sastojke vakcina, posebno aluminijumske adjuvanse. Adjuvansi su supstance koje pojačavaju imunološki odgovor organizma na antigen iz vakcine.

„Adjuvansi pomažu da se imunološki sistem jače aktivira i obrati pažnju na antigen iz vakcine. Bez njih bi morali primati vakcine mnogo češće da bi bile efikasne“, objašnjava Raičević.

Aluminijumske soli koriste se u vakcinama gotovo 90 godina i njihova sigurnost je detaljno proučena.

„Količina aluminijuma u vakcinama je između 0,2 i 0,6 miligrama po dozi. Aluminijum je najzastupljeniji metal u Zemljinoj kori i ima ga svuda – u vodi, hrani i okolišu. Iz tih izvora ga unosimo mnogo više nego iz vakcina“, objašnjava doktor Raičević.

Vakcina protiv nekih oblika raka

Savremene vakcine rezultat su decenija razvoja i tehnološkog napretka. Jedna od takvih vakcina, ona protiv humanog papiloma virusa (HPV) možda da nove generacije zaštiti od nekih oblika raka, onih koje infekcije ovim virusom mogu izazvati. Vakcine zaista smanjuju patnju i preveniraju niz ozbiljnih bolesti.

„Apsolutno bih preporučio HPV vakcinu. Ona je izuzetno bezbjedna, ima vrlo malo nuspojava i već pokazuje dugoročne rezultate u smanjenju pojave raka grlića materice u zemljama koje su je uvele prije više od 15–20 godina, poput Škotske i Australije.  Ova vakcina je detaljno ispitana i nema neke neželjene efekte, nikakve značajne, najčešće samo te blage – lokalne bol na mjestu vakcinacije, ponekad temperatura, vrlo rijetko mala slabost, malaksalost od nekoliko dana.“, naglasio je Raičević.

Zahvaljujući vakcinama, bolesti koje su nekada odnosile hiljade života danas su rijetke ili gotovo nestale. Upravo u tome leži paradoks njihovog uspjeha: kada bolest prestane biti vidljiva, lakše je povjerovati da nikada nije bila opasna.

Zato stručnjaci stalno podsjećaju da vakcine nisu samo individualna zaštita, nego i jedna od najvažnijih javnozdravstvenih mjera koje su ikada uvedene. Sada je, možda više nego ikada, važno da roditelji znaju da odluka o vakcinaciji nije samo medicinska činjenica nego i čin brige – odluka da svojoj djeci pruže zaštitu koju generacije prije nas jednostavno nisu imale.