Već nekoliko godina, u našem regionu se održavaju maratoni i polumaratoni, trailove, 5k i 10k trke, kao i triatloni, half-ironmani i Ironman takmičenja i to su prilično posjećeni. Ovo su endurance takmičenja u kojima cilj nije brzina. No, ponekad ima i tvrdnji kako čovjeku trčanje nije prirodno i urođeno, pogotovo ovako naporno trčanja na duge staze.  Zapravo nama nije svojstven sprint i tu se u prirodi ne možemo takmičiti. Ali trčanje za izdržljivost, na duge staze – e, za to smo rođeni.

Vrsta za izdržljivost

Ako pogledate kako smo građeni, vidi se da smo evolucijski „dizajnirani“ više za izdržljivost nego za eksplozivnu brzinu. U sprintu nas lako nadmaše mnoge životinje — čak i prosječan pas ili mačka imaju veću maksimalnu brzinu. Jedan od najbržih ljudi, Usain Bolt, dosezao je oko 44–45 km/h, ali samo na vrlo kratkim dionicama.

Uprkos tome što postajemo Homo koji-sjedi-za-kompjuterom, trčanje je u našim genima. Jedna mala promjena u jednom genu prilično komplikovanog naziva, doprinijela je da ljudi postanu dobri u trčanju na duge staze, a time – i u lovu. Za preživljavanje naših predaka od esencijalne važnosti je bila sposobnost dugog praćenja i trčanja za potencijalnim plijenom, a neke plemena su i danas zadržala tu praksu (sjetite se filma „Bogovi su pali na tjeme”).

Dakle, šta nam to u našem genomu omogućava trčanje na duge staze?

Ljudi imaju nekoliko ključnih prednosti za dugo trčanje – recimo imamo sposobnost efikasnog hlađenja znojenjem (za razliku od većine životinja koje se hlade dahtanjem). Imamo i relativno stabilnu potrošnju energije tokom dugog napora, dok uspravno držanje i duge tetive (posebno Ahilova) pomažu u ekonomičnom kretanju. Imamo i mentalnu izdržljivost i ritmično disanje.

Studija, objavljena u Proceedings of the Royal Society B, pod naslovom „Human-like Cmah inactivation in mice increases running endurance and decreases muscle fatigability: implications for human evolution”  objavljena u septembru 2018.  pokazala je kako inaktivacija gena zvanog CMP-Neu5Ac hidrolaza – skraćeno CMAH poboljšava izdržljivost i smanjuje zamor mišića.

Naučnici sa Univerziteta Kalifornija San Diego su pokazali kako genetički modificirani miševi, koji imaju ljudsku verziju CMAH gena, trče 12% brže nego oni sa normalnom – aktivnom verzijom gena.

Također, ovi miševi mogu trčati 20% duže nego oni iz kontrolne grupe. Miševi sa ljudskom verzijom gena su nakon vježbanja na minijaturnim pokretnim trakama (da, naučnici za ove eksperimente sa miševima koriste to) imali više malih krvnih sudova koji su se granali u njihove udove, a što je omogućavalo da se mišići ovih eksperimentalnih životinja kontrahiraju mnogo duže nego kod onih u kontrolnog skupini.

Više krvnih sudova znači i više krvi koja donosi kisik, a odnosi neželjene hemikalije nastale pri kontrakcijama mišića.

CMAH gen je uključen u sintezu jedinjenja zvanog sijalinska kiselina, što je skupni naziv za više vrsta polimera neuraminske kiseline, monosaharida od 9 atoma ugljika. Polimerizacijom ovog jedinjenja i njihovom kombinacijom sa proteinima nastaju različiti glikoproteini, jedinjenja karakteristična za površinu stanica.

Međutim, pošto je CMAH gen kod ljudi mutiran, on onemogućava sintezu sijalinske kiseline. Tim sa Univerziteta Kalifornija San Diego je primijetio kako miševi sa mutacijom sličnoj onoj za mišićnu distrofiju imaju teže simptome bolesti kada nemaju CMAH aktivan gen, što ih je navelo da prouče kakav je uticaj ovog gena na mišiće.

Postoji čak i koncept tzv. „perzistentnog lova“, prema radu objavljenom u Nature 2025. koji pokazuju kako su rani ljudi mogli satima pratiti plijen dok se on ne iscrpi — nešto što malo koja životinja može izdržati na vrućini.

Izdržljivo – endurance trčanje  na duge staze je posebna sposobnost roda Homo i vjerovatno evolucijski važna, jer su se taktike lova naše vrste oslanjale na to budući na dnismo bili kompetitivni sa drugi vrstama u brzini.