Pretpostavljam da vi očekujete od mene
istinu o stanju srpskog naroda danas i viziju njegove budućnosti. Želim odmah da
vam kažem: nisam spokojan što ću vam izgovoriti neka svoja iskustvena saznanja i
ideje koje želim kritički da primite, posebno one koje svrstavam i u vašu odgovornost
za sudbinu Srbije.
Ako ste čitali moje romane i “Piščeve
zapise”, mogli ste da zaključite da je pisac koji vam govori po uvjerenju skeptik
i borbeni pesimist. Kao čovjek takvih uvjerenja i patriotskog etosa osećam intelektualnu
i moralnu odgovornost za sudbinu Srbije i njenog mladog naroda, pa se odavno mučim
za razumnu nadu u vašu spokojnu budućnost.
Iluzije i zablude u kojima sam živio,
dovele su me pred vas, srpske studente u nedoumice: šta da ne kažem vama koji ste
u težnji za naučnim znanjem, uspješnim životom, stvaralaštvom i patriotskom službom
svom narodu, otišli u svijet sa razvijenom naukom i bogatom kulturom?
Moje životno iskustvo me opominje da
vam ja, čovjek 20. vijeka, dakle prošlosti, ne treba da imenujem vaše ciljeve i
odgovornosti. Duga je sjenka za mnom, a pred tom sjenkom nisu vedri horizonti.
Vi, mladi ljudi, treba da imenujete svoje
i nacionalne ciljeve, jer vaš naraštaj i onaj koji vas slijedi, stvoriće društvo
u kome će da živi, radi, stvara i bori se za ličnu sreću. Sve ideologije prošloga
vijeka u porazima su okončane. Ne samo političke. Ako i Srbi imaju tešku sadašnjicu
i neizvesnu budućnost, oni imaju burnu i bogatu prošlost koja se mora kritički,
savjesno da sagledava i uviđaju zablude i greške u nacionalnoj i državnoj politici
koje danas uslovljavaju vašu sudbinu. Prošlost niti može, niti treba da se u bilo
kom vidu vrati, ali mora da se dobro zna i razume kako bi se zasnovao kolektivni
istorijski razum i građanska samosvijest.
Istorijska i životna kriza srpskog naroda
i njegove danas invalidne države, nije uzrokovana samo konačnim slomom Jugoslavije
i njenog titoističkog poretka, iako ti porazi i danas posljedično djeluju na sveukupni
život srpskog društva. U poretku Titove Jugoslavije nisu postojale slobode za istine
o njenoj stvarnosti. Funkcionisao je totalan ketman, osobito srpskih komunista.
Poredak neslobode, laži i hipokrizije mogao je samo silom i diktaturom da se održava.
Čim je umro vlasnik te sile, njegova država je ušla u agoničnu krizu i vrijeme propadanja.
Titoizam i njegov samoupravni poredak, nije rušen antisocijalističkim argumentima,
nego njenim imanentnim energijama, životno neodrživom ideologijom i državnim ustrojstvom
pravno zasnovanim na brionskom ustavu 1974. godine, a rušen je legalnim, duboko
ukorjenjenim nacionalističkim ideologijama.
Petooktobarski prevrat 2000. godine,
izveden narodnim gnjevom i sa snažnom podrškom stranih obavještajnih službi, bio
je ideološki heterogen i sa nekompetentnim vođstvom. Jedan autarhičan supružnički
režim, prožet korupcijom i kriminalom, a izolovan od evropskih i svjetskih političkih
tokova, smijenio je poredak koji se samoproglasio “novom demokratskom vlašću”.
Taj poredak nije ispunio očekivanja i
nade izmučenog i osiromašenog naroda Srbije.
Brzo se uvidjela nova velika obmana srpskog
naroda.
Najpozitivniji ishod te neostvarene demokratske
revolucije je izlazak iz međunarodne blokade i politički povratak Srbije u svjetsku
zajednicu naroda.
Drugi pozitivni ishod petooktobarskog
prevrata je ostvarenje značajnih političkih sloboda u javnom govoru, štampi i televiziji.
Ali ta “nova demokratska” sloboda, nije
bila sloboda samo za ljudsko dobro i društveni razvoj nego i sloboda za nepoštenje,
korupciju, pljačku društvene i državne imovine.
Stupili smo u tranziciju titoističko-socijalističkog
poretka u pljačkaški, kriminalizovan kapitalizam, u kome je brzo stagnirala i opadala
proizvodnja u industriji i poljoprivredi, a tržište se liberalizovalo na postulatima
neoliberalističkog kapitalizma koji je stremio u globalizam.
Umjesto pravne, prosvećene i jeftine
države, stvorena je partokratska, partijsko-klanska država sa mastodontskom administracijom
i političkom birokratijom koja ima feudalna prava na vlast.
Srbija je brzo siromašila, primitizovala
se, nezaustavivo padala u ponor biološkog, ekonomskog, kulturnog i moralnog propadanja.
Društvom je zavladala nezaposlenost, korupcija, nerad i bjekstvo u svijet za posao,
normalan, radan, stvaralački i kvalitetan život.
Danas u svijetu živi i radi više od četvrtine
srpske populacije, u kojoj su stotine hiljada visokoobrazovanih mladih ljudi, a
statistike pokazuju da danas većina školovane mladeži želi da se iseli iz Srbije.
To odlivanje pameti, znanja i mašte,
što u razvijenim zemljama predstavlja intelektualni kapital koji u strukturi kapitala
zauzima visoko mjesto i preovlađujuću ulogu, predstavlja, možda, najveći poraz u
poslednjim decenijama Srbije.
Te i druge još drastičnije negativne
činjenice sa zastrašujućom demografskom regresijom, ubjedljivo dokazuju da se srpski
narod, sa kulturom starom osam vijekova, nalazi na putu svog nestajanja ako što
prije i svim snagama ne stupi u preporod.
Imenujući, po svom uvjerenju, glavne
uzroke životne krize srpskog naroda, činim to sa neskromnom namjerom da vas zamislim
i podstaknem na zasnivanje svog pogleda na stanje Srbije i prevazilaženje njene
zaostalosti i nihilizma koji obuzima mladi narod Srbije.
Osnovni činioci srpskog nazadovanja i
poraza u 20. vijeku su ideologije jugoslovenstva i boljševičko-staljinističkog socijalizma.
Političko, ekonomsko i civilizacijsko
nerazumevanje svijeta u kome smo postavljali i namjeravali da riješimo svoje nacionalno
i državno pitanje, izrazilo se u nerealnoj politici, u neuvažavanju odnosa snaga
u svijetu i vlastitih mogućnosti.
Neuvažavanje vremenskih uslovnosti i
istorijske konstelacije svijeta u kome smo pokušavali i morali da riješimo svoja
životna pitanja, izrazilo se u nenadoknadivom kašnjenju za rješavanja neodložnih
nacionalno-državnih i društveno-civilizacijskih problema; dakle, kasnilo se u svemu
što je trebalo učiniti za opšte dobro. Tako se gubilo istorijsko vrijeme i izgubio
čitav 20. vijek nacionalnog razvoja i civilizacijskog preporoda.
Razorenost društvenog i duhovnog bića
i nacionalnog etosa, izrazila se u opštoj korupciji, patriotskoj i socijalnoj neodgovornosti
građana – pojedinca prema svojoj zajednici i svemu što je opšte, društveno i državno.
Antropološka i mentalitetska dekadencija,
ispoljila se u ljenosti, bahatosti, prostaštvu, nemoralu i hedonizmu bogatih.
Zapanjujuće je dugotrajno neuvažavanje
kulture, nauke i prosvećenosti kao prvorazrednih činilaca društvenog razvoja i kvalitetnog
duhovnog života ljudi.
Životno pitanje Srbije je nedostatak
i neafirmisanost sposobnih, kompetentnih i savjesnih ljudi na svim rukovodećim položajima
u vlasti, privredi, prosvjetnim, naučnim, zdravstvenim i kulturnim ustanovama.
Završavam ovo pismo vama, studentima
koji studirate u inostranstvu, sa ubjeđenjem da ste saglasni sa mnom da srpsko društvo
treba da postane prosvjećeno, kulturno, stvaralačko. Ako to ne postanemo, nestajemo
kao značajna evropska nacija.
Prijatelji,
Nadam se da ste saglasni sa mnom da preživljavamo
duboku istorijsku krizu sa neizvjesnom budućnošću. Ali, još nismo saglasni i spremni
kako da zaustavimo svoje nazadovanje i krenemo u napredovanje i preporod. Na početku
ovog mog obraćanje vama, srpskim studentima koji u inostranstvu studirate, obećao
sam vam da neću ideološki i paternalistički da vam imenujem opšte, društvene i nacionalne
ciljeve kojima treba da težite da biste pobijedili sadašnjicu i osvojili nešto spokojniju
budućnost od budućnosti koju su imali vaši očevi i djedovi. Ali ne mogu da oćutim
iskustveno saznanje: vrijeme krize je vrijeme i najgorih i najboljih ljudi. Vrijeme
krize i poraza je i vrijeme ljudskih podviga i pobjeda. A oni se nalaze u velikim
i razumnim ciljevima i kretanjem na daleke i teške puteve. Najduži trenuci ljudske
sreće su u tim ciljevima i na tim putevima.
Univerzalni postulat ljudskog bivstvovanja
i našeg opstajanja je borba. Borite se!
Organizujte se u bratstvo istine za širenje
istorijske istine o svom narodu koga je demonizovao i ozločinio neprijatelj. To
je uslov našeg časnog opstajanja. To je vaša životna misija, ljudska, intelektualna,
patriotska. Hljeb i istina isto su nama danas.
Sto pametnih i hrabrih, obrazovanih i
poštenih Srba, ako se organizuju i žrtvuju za opšte dobro, mogu da preporode i spasu
Srbiju.
Vratite se u otadžbinu da se borite za
preporod i spas Srbije!
Vaš Dobrica Ćosić
U Beogradu,
24. decembra
2012.
Agencije/Frontal
