Nedavno je došlo do formiranja Narodnog
demokratskog pokreta (NDP) kao rezultat spajanja DP-a i NDS-a. Otkud ideja za udruživanje i koji će biti prvi potezi nove stranke u
narednom periodu?
Mi smo se odlučili
da integrišemo dvije parlamentarne stranke – DP i NDS, jer smo našli zajednički
interes u udruživanju, i odlučili smo da se novi politički subjekt zove Narodni
demokratski pokret (NDP). Obje stranke su relativno mlade, imamo slične
programske principe, infrastruktura nam je kompatibilna, a iznad svega smo
svjesni da Republici Srpskoj treba snažan treći politički blok. Na opštim izborima 2010. godine naše dvije stranke su
osvojile 5 poslaničkih mandata. Na lokalnim izborima 2012. godine obje stranke su imale značajan rast od oko 40%, tako da smo ukupno osvojili nešto više od 51.000 glasova i imamo zajedno 73
odbornika i 2 načelnika opština u cijeloj RS.
Na ovaj način mi
smo udruživanjem postali po snazi peta
stranka u RS, značajno ispred SP-a i
vrlo blizu PDP-a i DNS-a. U Banjaluci smo zajedno osvojili 11.423 glasova, i 5
odborničkih mandata, čime smo po rezultatu drugi. Sve u svemu, do udruživanja
dolazi obostranom voljom, uz namjeru da zajedno sa drugim opozicionim strankama
na izborima 2014. godine promjenimo vlast. Usaglasili smo okvirni dinamički
plan i do kraja maja mjeseca okončaćemo ujedinjenje osnivačkom skupštinom
Demokratskog narodnog pokreta. Istovremeno smo otvoreni i za druge stranke koje
žele da uđu u NDP pod istim uslovima koje smo dogovorili mi iz DP-a i NDS-a. Takođe,
nastavićemo saradnju i pripremu zajedničkog izlaska na izbore sa PDP-om, SRS-om,
NSP-om, o čemu već duže vrijeme razgovaramo. I na kraju, neizostavno ćemo
razgovarati i sa SDS-om, jer želimo da cijela opozicija nađe formu zajedničkog
nastupa na opštim izborima 2014.godine.
Da li
smatrate da će Zakon o
ispitivanju porijekla imovine, nakon usvajanja
Nacrta i završetka stručne rasprave,
biti usvojen u konačnoj formi u Narodnoj Skupštini Republike Srpske?
Narodna skupština je glasovima svih poslanika
usvojila Zaključak da se stručna rasprava organizuje i sprovede u narednih 60
dana. Iako je opozicija tražila održavanje i javne rasprave, ipak zaključkom to
nije predloženo jer vladajuće stranke ne žele da se u javnu raspravu uključe i
građani. Moj utisak je da režimske stranke ovaj zakon ne žele, ali zbog
pritiska javnosti ne mogu ne učestvovati u njegovom donošenju. Zato pripremaju
teren da u stručnoj raspravi ovaj zakon bude okvalifikovan kao neprovodiv i
loš, pa da se zbog toga ne pojavi u konačnoj formi prijedloga na usvajanju u
Narodnoj skupštini, dakle da ne bude usvojen. Da li će to tako i biti vidjećemo
u aprilu kada će biti okončana stručna rasprava. U svakom slučaju osude ovog
zakona iz redova režimskih prvaka upućuju na zaključak da ga oni ne žele
usvojiti, a na kraju će Narodna skupština donijeti konačnu odluku o ovom zakonu
onako kako režimski šefovi narede svojim poslanicima, što će oni bezpogovono provesti,
kao i sve do sada.
Osim dogovora koji su postigli zaposleni u
pravosuđu generalni štrajk četiri sindikata budžetskih korisnika je propao, odnosno obustavljen
je nakon samo tri dana. Zašto je po vama štrajk unaprijed bio
osuđen na neuspjeh?
Štrajk je
propao po meni iz dva razloga. Prvi je snažan pritisak koji je izvršen na zaposlene u obrazovanju, MUP-u, državnim
službama Vlade RS i pravosuđu, tako da su zaposleni pojedinačno bili u dilemi,
ili ostati bez 10 % plate, ili ostati bez posla, jer su u svim tim
institucijama upravljačke strukture čisto partijske i prorežimske. Na mnogim
mjestima su čak direktori i šefovi svojim zaposlenim prijetili da im se može
desiti da ostanu bez posla ako učestvuju u štrajku.
Drugi
razlog je nedostatak autoriteta nadležnih predsjednika granskih sindikata kao i
predsjednice Saveza sindikata kod radnika koji u njima ne doživljavaju
beskompromisne vođe za njihova prava. Samo tri dana bila su dovoljna da štrajk
propadne, izuzev u sindikatu pravosuđa , koji je jedini uspio da se odupre
pritisku i da istraje na svojim zahtjevima, očigledno i zbog autoriteta predsjednika
ovog sindikata kojeg vlast nije uspjela poljuljati. Vlast je odavno uspjela da
umrtvi sindikalni otpor direktnim uticajem na vođe sindikata, i ne samo na
njih, već i na ostale nevladine organizacije koje bi uspješno mogle
organizovati javne proteste kao što je Boračka organizacija RS.
Je li bilo opravdano smanjivanje plata budžetskim korisnicima, ili su se mogli
naći drugi izvori finansiranja?
Smanjivanje
plata Vlada RS nije mogla izbjeći, jer su doveli Republiku Srpsku u takvu
situaciju. Ove godine treba iz budžeta platiti 530 miliona KM duga sa kamatama. Pored toga, Vlada se ove godine
još i zadužuje, povlači dvije nove
tranše kredita od MMF-a, a i kratkoročno se zadužuje emisijom trezorskih
zapisa, i sve to opet nije dovoljno da se isplate sve obaveze iz budžeta, a da
se pri tome ne smanjuju. Budući da se uštede mogu još samo ostvariti na
smanjenju invalidnina, boračkih dodatata i naknada za penzije, Vlada je od dva
zla izabrala manje, i smanjila plate onima za koje je cijenila da će proći
najbezbolnije. Da su se upustili u smanjenje invalidnina i boračkih dodataka, ne
bi mogli zadržati borce da ne izađu na ulice, a administativne radnike lakše
mogu obuzdati i spriječiti proteste. Ispostavilo se da im je procjena bila
ispravna. Bez smanjenja plata Vlada nije mogla pokušati održati likvidnost
budžeta ove godine, ali ja sam skeptik da će to smanjenje biti dovoljno, a
početak godine to i potvrđuje. Mnoge obaveze iz budžeta za decembar 2012. godine
već se isplaćuju sa kašnjenjem tek u februaru 2013. godine, a za očekivati je u
sljedećim mjesecima da će kašnjenja biti sve duža. Ovo što se događa je samo
početak kraja jedne rastrošne i megalomanske promašene ekonomske politike
režima.
Koliko se onda Republika Srpska još smije zaduživati,
ako se uzme u obzir da se sredstva koriste mahom za održavanje državnog aparata
kao i vraćanje ranije preuzetih obaveza?
Vladini
činovnici ponavljaju kao papagaji da Republika Srpska nije prezadužena i da još
nismo ušli u tu kategoriju zemalja jer po Mastrihtskim kriterijumima nismo još
prešli granicu od 60% učešća duga u
bruto domaćem proizvodu. Statistički to je tačno, ali sa stanovišta strukture
duga, kao i strukture našeg BDP mi smo u ogromnim problemima. Imamo najniže
učešće industrijske proizvodnje u BDP, svega nešto više od 8% što je ubjedljivo
najniže u Evropi, jer niko osim nas nema ovo učešće niže od 15%. BDP mjeren
potrošnom metodom takođe ima veliki strukturalni poremećaj jer čak 97% BDP ide
u krajnju potrošnju (javnu i ličnu), investiciona potrošnja je tek u tragovima.
Dug koji nas opterećuje je strukturalno takođe jako loš, i od cijelog stvorenog
duga svega nešto više od 3% je otišlo u realni sektor. Sve ostalo su obaveze iz
neizmirene stare devizne štednje, ratne materijalne i nematerijalne štete, kredita
za pokriće budžetskih deficita, kredita za putnu mrežu, kredita za zdravstveni
sektor i sl. Sva ta zaduženja nisu otvarala nova radna mjesta niti stvarala
novu vrijednost iz koje se dugovi mogu vraćati. To vam je kao da siromašni
čovjek podigne kredite da vrati dugove komšijama, asfaltira dvorište, kupi novi
namještaj, ugradi vještačke zube i kupi sebi i porodici novu garderobu. Dok
rate ne dospiju svi imaju utisak da živi dobro, ali kada rate dospiju, odakle će
ih vraćati? Tada nastaju problemi, jer
kredit nije digao da nešto počne proizvoditi i to prodavati na tržištu da bi
imao od čega vraćati rate kada dospiju. Nije za ocjenu nečijeg ekonomskog
stanja toliko važna visina njegovog duga, već njegova sposobnost da dug vraća i
da pri tome živi sve bolje i bolje. Problem Republike Srpske je dug pored kojeg
se živi sve gore i gore, a to nije rezultat visine duga nego njegove loše
strukture i namjene. Za to je kriv režim koji bez prekida vlada posljednjih 7
godina.
Kao
odgovor na krizu i
sve težu socijalno-ekonomsku situaciju vlasti polažu nadu u tzv. “megaprojekte“,
prije svega izgradnju
auto-puteva i energetskih objekata. Može li se tim investicijama Republika
Srpska izvući iz recesije
i smanjiti rekordna nezaposlenost?
Njihova
ekonomska politika je tipa one narodne: Drži vodu dok majstori odu! Invseticije
iz krize mogu izvući na dva načina: kratkoročno i dugoročno, ali bez
investicija izlaska iz krize nema. Veliki javni radovi kao što su autoputevi i
hidroenergetski objekti zapošljavaju preduzeća iz građevinskog sektora i
uticaće na kratkoročno povećanje zaposlenosti. Kada se ovi radovi završe,
objekti u koje je uložen novac ne proizvode novo i masovno zapošljavanje. Autoputevi,
kada se izgrade, postaju objekti koji ne donose prihode koji ih čine samoodrživim,
jer su troškovi njihovog održavanja izuzetno visoki a rate kredita iz kojih su
izgrađeni predstavljaju takođe veliki trošak u budućnosti. Ne može se očekivati
da naši autoputevi budu samoodrživi, a to znači da će njihov opstanak biti
uslovljen doznakama iz budžeta. Hidrocentrale jesu izuzetno profitabilni
objekti ali vrlo malo zapošljavaju novih radnika. Za Republiku Srpsku
najvažnije su investicije u proizvodnju roba i usluga, jer samo te investicije
zapošljavaju nove radnike. Nažalost, ovakvih investicija nema jer one dolaze u
stabilne i perspektivne države sa jeftinom radnom snagom, dobrim obrazovnim
sistemom i stabilnim političkim
sistemom. Sve prethodno nažalost kod nas ne daje nade da će se ovdje pojaviti
ozbiljni proizvodni investitori. Ko je kriv za to? Globalna ekonomska kriza
nije sigurno. Nas iz krize neće izvući pojedinačni “megainvesticioni“ projekti
, ali mogu kratkoročno povećati zaposlenost u građevinskom sektoru, što
nažalost nije koncept već sezonska pojava.
Početkom
godine plasirana je teza o zavjeri koja prijeti da ugrozi položaj predsjednika RS i destabilizuje Srpsku, a naročito ukoliko bi opozicija
preuzela vlast. Postoji li ikakva realna opasnost u
narednom periodu po Republiku Srpsku?
Svaki
režim, u istoriji postojanja režima, osnovu svog egzistiranja temelji na
proizvodnji domaćih i stranih neprijatelja. Tako i ovaj naš režim od početka
ove godine ponavlja iz dana u dan: “Postoji tajni plan za rušenje Milorada
Dodika i destabilizaciju Republike Srpske“. Po njihovom izmišljenom scenariju u
toj međunarodnoj zavjeri učestvuju strane obavještajne službe, nevladine
organizacije i opozicija, a za to je pripremljeno 10 miliona dolara. Kao dokaz
da se nešto krupno sprema poručeno je da se u inostranstvu štampaju značke sa
tekstom: “Dole ovo ili ono“. Kad režim korisiti ovakve gluposti da bi oklevetao
opoziciju onda im je stvarno dogorjelo do nokata.
Ako
je od nekoga Republika Srpska ugrožena onda su to ovi koji je identifikuju sa
Dodikom i SNSD-om. Kakva je to glupost da kritika loših stvari u Republici
Srpskoj predstavlja njenu destabilizaciju? Šta režim očekuje od opozicije, da
aplaudira njihovim greškama? Svima je dozlogrdila ta njihova samoubjeđenost da
su u svemu najbolji, najpošteniji, najuspješniji, a prava istina je sasvim drugačija.
Nema tajni što se mene tiče, cilj onih koji žele dobro Republici Srpskoj je
rušenje režima, i to na izborima demokratskim sredstvima. Rušenje režima je
stabilizacija Republike Srpske, a ne destabilizacija kako tvrde oni koji se
promjene vlasti boje kao đavo krsta. A zašto se toliko boje? Oni to najbolje
znaju.
Frontal
