(tekst objavljen na portalu Buka prenosimo uz dozvolu uredništva)
Profesori vjeronauke učiće njene vršnjake da su oni bolji od nje. Na velikom odmoru, izbjegavaće je zbog toga. Moja ćerka biće šikanirana, iako će je roditelji naučiti da su ljudi dobri i da nikada ne pravi razliku među njima po bilo kojoj osnovi.
Nanosiće joj bol oni kojima vjeruje i kojima se raduje. Pokušaću da joj objasnim da su oni tako vaspitani i da nisu oni krivi, a da ljudi i nisu baš tako dobri kako sam je do tad učio.
Moraću joj objasniti da na času koji ne pohađa, njene drugove uče da trebaju da je mrze i da je se boje, i da tako šire mržnju prema drugima i postavljaju čvrste temelje za buduće ratove u kojima će život vjerovatno izgubiti ta ista djeca, njihova djeca i njihova djeca. Govore im da ih vole a uče ih da su ponos, mržnja i podjela, bolji od mira, slobode i ljubavi.
Imam 3,5 godine da od ove države napravim nešto, i da moja ćerka krene u školu sa normalnom djecom, koja ne mrze.
U školu gdje će nacionalizam biti izvrgnut ruglu, a različitosti biti smatrane blagom. Ako ne uradim nešto, jednom ću sjediti u drvenoj stolici za ljuljanje, i razmišljati kako za svoju rođenu ćerku nisam napravio ama baš ništa da joj obezbjedim život dostojan čovjeka.
I lagano ću umirijeti od stida.
