Piše: Andrea Matić
Nijedan klub u ovom životu neće moći biti moj koliko je „Borac“ – ni onaj
u kojem sam igrala, ni svi oni drugi za koje navijam, jer sam „Borac“ voljela
prije nego što bilo šta počinje da se voli. Galama, trka, lupanje lopti na
treningu, gužve na utakmicama, ti veliki ljudi koji te protresaju, prevrću,
bacaju te iznad obruča, glasni semafor u dvorani, crveno-plave zastave..
A onda je u nekom trenutku došla „Igokea“. Koliko se volio „Borac“, toliko
se nije voljela „Igokea“. Poneko u društvu je mislio da je mrzi. Možda je i
mrzio. Ko bi to znao. Nema razloga da se pravim luda – naravno da se govorilo o
„seljacima“ iz Aleksandrovca, o livadama na kojim treniraju, o njihovoj
„krkanskoj“ prljavoj igri, o njihovim ružnim dresovima, patikama, glavama,
nogama, zglobovima… Nema razloga da preuzimam tu krivicu – za mene je to ipak bilo isključivo pitanje košarkaškog
rivalstva: za „Borac“ se navijalo „do kosti“, bilo je prirodno da se kroz kosti
navija protiv „Igokee“.
A onda se 2012. „pojavila“ ta neka nova „Igokea“ – klub koji pobjeđuje sve
redom u ABA ligi, klub za koji se tiho, pa sve glasnije govorilo da bi mogao da
dovede Evroligu 20km od Banjaluke. Ja sam počela da navijam za tu „Igokeu“. Iz
utakmice u utakmicu – od protivnika do protivnika. Čak i protiv moje „Zvezde“ –
jedne od tri organizacije čiju sam člansku kartu potpisala (druge dvije su: FK
„Rekreativo“ i video klub „3S“). I to – protiv moje „Zvezde“ zbog koje sam
proplakala „Artiljero“, protiv moje „Zvezde“ koja je poslije toliko godina bila
na pragu da napravi (i napravila je, srećom) nešto vrijedno pomena. Ja, zakleta
„ciganka“, 19. januara 2013. godine u Laktašima navijala sam za „Igokeu“.
Ja, doslovno dijete „Borca“, navijala bih i protiv „Borca“ da se (kojim
naučno-fantastičnim slučajem) našao na putu „Igokee“ u ABA ligi. Svi „lešinari“
i lešinari, prije nego što počnu da mi se sjećaju majke zbog ovog priznanja,
neka dobro razmisle uz kakav kadrovski talog stoje i šta rade našem „Borcu“,
godinama žmireći na zločin prema sportu (za ovaj zakonom tretiran ne mogu da
tvrdim, ali smijem da sumnjam) koji pravi nekoliko ljudi u KK „Borac“
Banjaluka.
I „Igokea“ je izgubila. Od Partizana. 57:63. Naravno da sam bila bijesna.
Da ne budem licemjerna i nepoštena prema vjernijim „Igokeinim“ navijačima od
mene – i onim koji 30 godina vole taj klub, i onim smiješnog naziva „Igosi“, pa
i onim koji su to postali po službenoj dužnosti – za „Igokeu“ sam navijala
velikim dijelom želeći da gledam „Barselonu“, „Kaha Laboral“, „Efes“, „Makabi“
i dr. u Laktašima ili Banjaluci, svejedno je. Ne smijem biti licemjerna ni
nepoštena ni prema navijačima protiv „Igokee“, prema svom banjalučkom
društvancetu iz košarkaškog života – Evroliga nije jedini razlog zbog čega sam
svim srcem navijala za „Igokeu“ ove sezone. Lijepa mi je ta igra, sviđa mi se
energija tih igrača, uživam u onom što radi Jorović, Edvards (kad mu je žena tu
:), Dozet… Možda nekad djeluje malo smotano i možda nema neki košarkaški
pedigre, ali taj Bajić je stvaro dobar trener. Ta ekipa igra košarku, uživa u
njoj, u svojim rezultatima i ima zdravu motivaciju.
Mene je to kupilo. Moje navijačko srce prokrvarilo je juče kad je „Igokea“
ostala bez Evrolige. Pogodilo me je to, ali mi nije dugo trebalo da me pogodi
još nešto – spoznaja da se moj navijački bijes umnogome razlikuje od gnjeva i
frustracije koji se izlučuju u mom okruženju sve ovo vrijeme „Igokeinog“
značajnijeg prisustva u našim svakodnevnim životima. Ja nisam bila bijesna na
Milorada Dodika što je prodao, predao ili poklonio Evroligu Partizanu. Sve i da
može biti tačno, takve me stvari ne interesuju. Odbijam da vjerujem da postoji
mogućnost da čovjek koji je ni iz čega stvorio najbolji klub u ovom djeliću
svijeta, koji ulaže ogromnu ljubav, vrijeme, pa i novac u taj tim, može da izda
svoj klub iz bilo kog od svih materijalnih ili nematerijalnih iskušenja ovog
vremena i svijeta. Po cijenu da sam naivna i neobavještena, potpisujem da u takvu
prljavštinu nikad ne povjerujem.
Nažalost, ta gnusna spekulacija nije jedini čin još jedne u nizu malih
tragedija našeg prostora. Mi u Republici Srpskoj (možda je to i drugdje na
Balkanu, ali mene to „drugdje“ ne zanima) zaista imamo veliki problem s
granicama našeg. Može li „Igokea“
biti klub svih nas? Može li „Igokea“ biti klub nas iz Banjaluke? Ili samo
Aleksandrovac i Laktaši polažu pravo na njega? Može li „Igokea“ biti klub nas
koji nismo u SNSD-u? Ili je to, ipak, samo klub Milorada Dodika? I nije li
Milorad Dodik predsjednik svima nama? I koliko je sve to važno?
Važno je. I ja sam prisvojila „Igokeu“. I ne mogu da vjerujem da se bavimo
spekulacijama koje potkopavaju nešto što je mnogo više naše nego što je bilo
čije drugo, umjesto da smo branili to nešto i bunili se protiv sve nepravde
koja je učinjena „Igokei“ za prethodnih mjesec-dva. Mi smo se, naravno, bavili
tim da „Igokea“ ima neograničen budžet u trenutku „kad ljudi gladuju“ i tu smo
galamili da su nam glasnice popucale kad je trebalo da dignemo glas protiv
snobizma i bezobrazluka Evrolige, koja je tražila hotele, vile, aeodrome,
heliodrome, avione, kamione i sve ostale stvari koje nemaju veze sa standardima
koji utiču na kvalitet košarke koja se igra u Laktašima.
Treba da nas je sram. Ogriješili smo se o „Igokeu“ ovaj put. Kome to ništa
ne znači, ogriješili smo se o sport. Učinili smo grijeh sami sebi jer smo još
jednom etiketirali naše ili bar naše
komšije, a ućutali smo se kad su veliki, daleki i strani iz nekih elitnih
klubova (organizacija) po prepoznatljivom scenariju odlučili da bi mogli malo
da nas ugnjetavaju – nisu odavno.
I nije ovo izliv paranoje i defetizma karakterističan za Republiku Srpsku.
Naprotiv, ovo je poziv na učešće u ovom svijetu i vremenu – na to da se
trgnemo, formiramo stavove koji sežu malo dalje od dnevnih interesa, otvorimo
um, postanemo ljudi dobrih namjera i počnemo da se borimo za ljepši i bolji
život. Ta „Igokea“ samo je ilustracija naših prilika. Ima ih na svakom koraku.
I sve ih jednako besramno i bezumno gazimo.
(Frontal)
