Piše: Ljubiša Bukvić (tekst preuzeli sa portala Moja Hercegovina uz odobrenje uredništva)
Istočna Hercegovina – jugoistočni dio RS, predio poznat po kršu, hrabrosti njegovih stanovnika, rasadnik mudrosti sada je poznat kao ruralni, najnerazvijeniji dio Srpske sa enormnom stopom raseljavanja, propalom privredom i niskom stopom nataliteta. Decenije sistemskog unistavanja, lažnih obećanja i pljačke resursa vratili su Hercegovinu u „kameno doba“ a pred njene stanovnike stavili dilemu – ostati i nestati ili otići i opstati.
Kao i uvijek kroz istoriju to odlučuju neki drugi gospodari koji iz Hercegovine crpe energetske resurse, njima pokrivaju troškove rasipnih predizbornih kampanja a Hercegovcima ostavljaju obećanja, političke podjele i krš da ga obrađuju; ono malo ravnice već je u rukama „Bana“ iz Banjalučkog dvora.
Trebišnjice teci, teci
Gacko polje nama reci,
Ko nas laže, struju krade
Ko nam dijeli lažne nade
I dok su se vlasti mijenjale, kampanje se finansirale mahom iz budžeta građana, jedan dio države razvijao, Hercegovina je tonula u ambis laznih obećanja, aerodroma, vjetrenjača i tmurne realnosti koja građanima otvara nove horizonte (gornje) i tjera ih da krenu put primorja (kao sezonski radnici) ili dalje, u plodnu Banjaluku podno Laktaša.
Potpuno je nerazumljivo da je u 6 mahalica koje zajedno ne broje ni 60.000 stanovnika, procenat nezaposlenih 30 – 40 odsto koji su radno sposobnih, a da je regija bogata rudnim i hidro potencijalom koji je samo dijelom iskorišćen mahom za razvoj drugih dijelova Srpske.
Nerazumljivo je da je u Gacku, uprkos termoelektrani koja prihoduje milione KM na godišnjem nivou, poslijednju zgradu sagradio Franjo Josif ili pokojni mu sin Ferdinand.
Kada se prihodima dobijenim iz termoelektrane pridruže milioni iz hidroelektrana na Trebišnjici dolazi se do cifre prihoda kojom bi se ponosila i neka američka savezna država. Kada bi se taj novac, umjesto u Banjaluku, fontane i košarkaške klubove, vratio u Hercegovinu kroz procese regionalizacije i jačanja lokalnih zajednica (koji su osnovni uslov EU) i iskoristio za oživljavanje nekih posustalih privrednih grana, tada bi slika Hercegovine bila ljepša a njeni stanovnici spremni da raspakuju kofere i doprinesu razvoju.
Nevesinjci bi opet obrađivali svoje drvo, Bilećani izvozili kamen, Berkovići bi dobili neki asfaltni magistralni put, a zaspalo Ljubinje bi se probudilo, a u Gatačkom polju bi „nikle“ neke nove građevine koje bi spasile kraj od izumiranja. Samo regionalizacija i povrat novca u Hercegovinu bi osigurao prosperitet i jednak razvoj sa ostalim dijelovima Srpske.
Vapaji Hercegovaca nikada nisu bili jači, vapaji da „begovi“ bace malo mrvica ili da u suprotnom prave par naselja i presele ostatak stanovništva u „Banjalučki pašaluk“, da i oni vide zgradu vlade i predsjednikov avion koji će teško da sleti na trebinjski aerodrom.
