Dvojica prijatelja, avanturista, sportista u duši, momaka velikog srca vozeći
bicikla planiraju da stignu na manifestaciju 24 časa uspon na Martnico. To je
jednodnevni događaj gdje u toku 24 sata se biciklom ili pješice svi okupljeni
penju onoliko puta koliko mogu. Cilj manifestacije je uvijek humanitarni, a prošle
godine se prikupilo oko dvadesetak hiljada evra za djecu sa posebnim potrebama.
Njih dvojica ističu da poruka ovog putovanja ima više a jedna od njih je da
ljudi treba više da voze bicikl da upoznaju svoj kraj jer, kako kažu, ako je
moguće voziti ovoliko pa onda je kao od šale odvesti bar deset puta manje
relacije. To može svako. Za njih je to promovisanje održivog transporta,
zdravog načina života, sklada sa prirodom. “Jedna od poruka može da bude i kad
bi više ljudi na planeti sa ovakvim žarom i energijom radili ono što vole zemlja
bi bila mnogo sretnije okruženje nego sad.”
Boris je i ranijih
godina imao nekoliko sličnih poduhvata, u kojima je u jednom danu odvezao se do
Beograda, Trebinja… ”Svake godine pravim nekakvu nevjerovatnu vožnju a ovu sam
i prošle godine pokušao pa nisam uspio što znači da je vrijeme došlo da je
ponovim. Još jedan od razloga je taj što je jedan od organizatora manifestacije
24 časa uspon moja sestra od omiljene tetke koja me je čuvala dok sam bio veoma
mali, a divlji, pa nas vežu neke lijepe uspomene i emocije”.
Za razliku
od njega Miroslavu je ovo prvi put da ide u ovakvu avanturu biciklom, ali ne i prvi
ispit snage, izdržljvosti i volje, jer njegova primarna ljubav planinarstvo ga
je već dosta puta stavila pred teške izazove. Kao član i osnivač Planinarsko
alpinističkog kluba Summit iz Banja Luke, osvojio je gotovo sve najveće vrhove Evrope, a u
februaru se vratio sa uspona na najviši vrh Afrike Kilimandžaro.
“Boris
to radi po ko zna koji put, a kod mene je drugačije što je meni ovo u okviru
priprema za Akonkagvu. Ovo su meni fizčke i psihičke
pripreme za uspon na najviši vrh Južne Amerike i ujedno najviši
vrh izvan azijskog kontinenta. A ideja je došla gotovo čim sam sišao sa
Kilija, tako da se već od tada aktivno pripremamo“, kaže nam Trivić. Dodaje da ikao ne može napraviti razliku da mu mnogo znači što sa njime ide
čovjek koji ima toliko iskustva.
„Potpuno je
druga priča jer kad voziš sam, nema nikog da ti na neki način da volju, snagu kad pucaš, sve to moraš sam a ovako kad popričaš sa nekim potpuno je
drugačije“, ističe Čikić.
Međutim
obojica su saglasni da ići prema nekom cilju, do nekog vrha to u stvari znači
ići sam. „Bez obzira što si sa nekim, jer se boriš ustvari sam sa sobom, ovo
je tesitiranje naše mentalne snage i tu se može povući neka paralela sa duhovnim,
ovo iz fizičkog prelazi u duhovno, jer toliko je snažna ta aktivnost da trebaš
je prevazići sam sa sobom i već prelazi u nešto što je preteško i gdje dostižeš granice spostvene fizičke izdržljivosti a onda otkrivaš svoju unutrašnju, duhovnu snagu“, kaže Trivić.
“Naporno je veoma,
pogotovo kad to radiš u nekim starijim godinama, a pritom si čitav život bio u
sportu i ne vjeruješ šta je to tijelo sve uspjelo da izdrži i prođe. Imao
sam problema sa koljenima ali sam biciklizmom uspio da ojačam ista. Svako treba
da se zamisli koliko je najviše odvozao biciklom a onda da našu kilometražu podjeli
sa svojim maksimumom pa neće dobiti ni blizu približan broj razlike u
kilometrima. Radi se o tome da prvih pedeset i posljednjih pedeset kilometara
ni blizu nije isto. Otprilike to vam je kao da prvih pedeset poredite sa
beskonačnošću, jer kad je tijelo iscrpljeno samo vas volja drži i na neopisivo
nevjerovatan način uspijevate ići dalje”, objašnjava Čikić.
Cijelom ovom
putu predstojile su višemjesečne pripreme koje su podrazumijevale stalnu fizičku
aktivnost. Planinarenje, hodanje, bicikliranje…Osim toga one su podrazumijevale
i poseban način ishrane, bez alkohola,
sa puno voća i zdravih namirnica.
Za ovaj poduhvat Boris, koji je se bavi i grafičkim dizajnom, osmislio je slogan "Jer Banja Luka ima veliko <3" koji će nositi na majicama prilikom vožnje.
“Kad čovjek sebi zada nekakav skoro pa neizvodiv cilj i uspije onda
materijalno gubi svaki smisao. Tad spoznajemo sebe, ko smo, šta smo, od čega
smo. Ljudi pravite svoje priče”, poručuju ova dvojica momaka rođenih na isti dan, i sa velikim srcem i ljubavlju prema sportu i prirodi,
dok sa neizvjesnošću očekujemo njihov povratak i jednu novu priču.
(Frontal)
