izvor: Srna
U intervjuu Srni Grahovčeva napominje da su u 2012. godini, prema podacima Ministarstva, podnesena 542 zahtjeva za usvojenje. Od ukupnog broja zahtjeva, realizovana su 23 usvojenja i to 14 potpunih, tri nepotpuna i šest usvojenja sa međunarodnim elementom.
U 2011. godini u Republici Srpskoj podnesen je 301 zahtjev za usvojenje djeteta. Od tog broja realizovano je 29, i to 19 potpunih usvojenja, osam nepotpunih i dva usvojenja sa međunarodnim elementom.
Grahovčeva navodi da su ovi pokazatelji, pomak u odnosu na period 2005. – 2008. godine, kada je godišnje u prosjeku ostvareno 20 usvojenja.
Usvojenje je, kao poseban oblik porodično-pravnog zbrinjavanja djeteta i zaštite djeteta bez odgovarajuće roditeljske brige, uređeno Porodičnim zakonom i vrlo je zahtjevno.
"S jedne strane, zahtjevna procedura je razumljiva, ako se ima u vidu ozbiljnost odnosa koji se usvojenjem uspostavlja", kaže Grahovčeva i napominje da su ova zakonska rješenja u praksi problem iz više razloga.
Ona ističe nemogućnost usvojenja od lica koja žive sami ili su vanbračni partneri, s obzirom na zakonsku odredbu da "bračni supružnici mogu zajednički usvojiti dijete", te da "dijete može usvojiti samo jedan od njih, uz pristanak drugog bračnog druga".
"Problem predstavlja i niska gornja dobna granica djeteta za potpuno usvojenje, Zakonom je utvrđena gornja starosna granica djeteta za usvojenje od pet godina, što onemogućavava usvajanje starije djece", pojašnjava Grahovčeva.
Ona ističe da Zakonom nije utvrđena donja uzrasna granica djeteta za usvojenje, tako da je centrima za socijalni rad prepuštena ocjena o mogućnosti usvajenja djece dok su još bebe, s tim da se, prema uputstvu o postupku usvojenja djece, na usvojenje ne može dati dijete iz porodilišta.
"Nedefinisana su priprema i edukacija lica potencijalnih usvojitelja. Zakon uopšte ne sadrži odredbe o pripremama potencijalnih usvojitelja, ali ni pripremama djeteta za tako važan odnos koji se usvojenjem uspostavlja", kaže Grahovčeva.
Ona ističe da Zakon utvrđuje samo kao mogućnost probni smještaj da bi se procjenjivala uspješnost usvojenja, a taj rok iznosi tri mjeseca, s tim da ni takav nije predviđen kada dijete usvajaju strani državljani.
Grahovčeva upozorava da Zakon ne utvrđuje kriterijume po kojima strani državljanin može biti usvojilac, već utvrđuje samo da, izuzetno, on može biti i strani državljanin ako za to postoje naročito opravdani razlozi.
"Šta su `naročito opravdani razlozi` – Zakon ne utvrđuje, ali je nadležni centar za socijalni rad, u tim postupcima dužan da zatraži odobrenje o dozvoli usvojenja od Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite", navodi Grahovčeva.
U praksi problem stvara i nepostojanje jedinstvene evidencije – baze podataka o licima potencijalnim usvojiocima, ali i o djeci, koja mogu biti usvojena.
To potvrđuju i građani koji su se obratili instituciji, jer su imali informacije da mogu usvojiti dijete samo sa područja svoje opštine, a da njihova opština nema evidentiranu djecu koja mogu biti usvojena.
"Oni pitaju da li njihov zahtjev centar treba da proslijedi drugom centru ili trebaju zahtjev da podnesu na više adresa, te zašto, ako žive sami, ne mogu usvojiti dijete. Takođe, zbog duge procedure usvojenja dešava se da dijete napuni pet godina života, a time usvajanje postaje nemoguće", ističe Grahovčeva za Srnu.
Ona podsjeća da je Komitet za prava djeteta, razmatrajući Izvještaj BiH 2012. godine, ponovio preporuku iz 2005. godine i apel da se ubrzaju neophodne zakonodavne, administrativne i druge mjere, kako bi se osiguralo da su procedure usvojenja u potpunosti u skladu sa članom 21. Konvencije o pravima djeteta.
