Pitanje
koje se postavlja jeste: da li postoji bilo koja institucija sistema, odnosno
bilo koji političar koji je iskreno zainteresovan da pozove te ljude, da ih
okupi na projektu ozdravljenja zajednice?
Znamo svi da ovaj naš prostor odlikuje
želja ljudi da se što prije obogate, da dođu do pozicija, da na brzinu steknu
diplome, da se ufotelje i tako riješe sve svoje egzistencijalne probleme,
odnosno da tako liječe neke svoje komplekse. Znamo, dakle, šta su problemi i
šta ne valja. Sad se, međutim, postavlja pitanje da li smo spremni da zasučemo
rukave i pokušamo nešto da promjenimo. Platforma za ozdravljenje je veoma
prosta: okupimo pametne i poštene ljude, te im damo mogućnost da naprave sistem
koji funkcioniše svuda u svijetu: stvaranje nove vrijednosti, jasna pravila
ponašanja, nagrade i sankcije, predvidivost pravnih normi i njihovo striktno
poštovanje.
Realno bi bilo moguće da za dvije godine donesemo odgovarajuće
zakone i napravimo kvalitetan pravni ambijent koji karakteriše sve napredne i
civilizovane države. U osnovi, to znači da
zakon strogo štiti slobode i prava svih građana, kao i njihovu imovinu.
Privreda je tržišna, država se brine o provođenju zakona i zaštiti imovine
građana, kao i o interesima socijalno najugroženijih ljudi. Politika se povlači
iz privrede, javna preduzeća se restruktuiraju i izlaze na tržište, a u njima
se imenuje profesionalni menadžment putem javnih konkursa. Čitava procedura
imenovanja ljudi u menadžment javnih kompanija se postavlja na internet, baš
kao i svi troškovi do zadnje marke, kao i faze postupaka za različite radnje
koje u okviru svojih djelatnosti obavljaju javne kompanije i druge institucije.
Time se omogućuje da građani u svakom trenutku mogu da provjere koji to ljudi
rade nešto u ime države, na osnovu čega su zaposleni, koliko troše i koji su
konkretni rezultati na kraju.
Poslije prve dvije godine uvođenja
zdravog sistema, prelazi se na reformu sektora obrazovanja, penzijskog i
zdravstvenog osiguranja. Svi budući korisnici usluga tih osiguranja dobijali bi
punu platu, umanjenu za 10% od ukupnog bruto iznosa. Taj novac bio bi dio
obaveznog javnog garantnog socijalnog fonda koji bi isplaćivao minimalne iznose
neophodne za život socijalno najugroženijim građanima i time bismo omogućili da
svaki građanin ima onaj minimalni egzistencijalni iznos potreban za život. Sav
ostali dio svoje plate ljudi bi dobijali i mogli bi da čine sa istim šta god da
žele: da ga odmah potroše, da ga investiraju, štede u banci ili uplaćuju
privatno penzijsko, odnosno zdravstveno ili neko treće osiguranje. Dakle, radi
se o tome da država više ne uzima šezdeset odsto od bruto plate, nego deset
odsto, a da su ljudi koji zarade svoju platu u mogućnosti da dobiju više novca
i da onda sami odlučuju šta da čine sa tim novcem. Država bi se tako riješila
obaveze da upravlja penzijskim i zdravstvenim fondom, ljudi ne bi bili
pljačkani kao što je sad slučaj, a opet niko ne bi bio gladan, taman da nema
niti dana radnog staža kad dođe u stare dane.
Ljudi koji su do sad uplaćivali
doprinose, odnosno ljudi koji su već u penziji, bili bi ispoštovani od strane
države koja bi putem privatizacije ili davanja pod koncesiju nekog značajnog
ekonomskog resursa u javnom vlasništvu obezbjedila garantni fond u tu namjenu.
Tim fondom bi upravljao menadžment koji bi bio izabran na javnom konkursu i
koji bi se takođe pratio putem interneta.
Ove navedene mjere pratila bi promjena
makroekonomske i fiskalne politike, a u pravcu stvaranja najkonkurentnijeg
privrednog ambijenta u Evropi. Republika Srpska bi se pravno uredila na način
da predstavlja svojevrsnu off-shore zonu u koju bi dolazili najbogatiji ljudi
Evrope, jer bi stopa poreskog opterećenja na profit i imovinu bila najniža na
kontinentu. U kombinaciji sa najfleksibilnijim i najjeftinijim procedurama,
efikasnim pravosuđem i stimulativnim radnim zakonodavstvom-Republika Srpska bi
uskoro postala raj za investitore. Znajući da nas u Srpskoj ima nešto više od
milion, te da posjedujemo za tu brojku sasvim dovoljno prirodnih potencijala i
resursa, uz kvalitetnu organizaciju sistema, kadrova i resursa moguće je za pet
godina dramatično povećati zaposlenost, nacionalni dohodak i, što je
najvažnije, ukupni životni standard građana.
Prema tome, poenta je da adekvatno
rasporedimo resurse i kadrove. Mi trenutno nemamo dovoljno sposobne menadžere,
odnosno domaćine. U tom smislu na neke od najvažnijih pozicija u javnim
preduzećima i upravi treba da dovedemo ili naše ljude koji godinama uspješno
rade napolju ili kvalifikovane i iskusne strance, a koji će platu dobijati u
skladu s rezultatima koje ostvare. Mi ne možemo više sebi priuštiti da skupo
plaćamo ljude iz miljea politike i sličnih podzemnih voda, koji imaju odlične
plate i nikakve rezultate iza sebe. Mjerilo za zaposlenje mora biti sposobnost,
a to će se desiti jedino onda kad političaranje uklonimo a stručnost i
rezultate stavimo u prvi plan. Baš zbog toga u prve dvije godine se mora
eliminisati uticaj države iz što više društvenih i ekonomskih oblasti jer to je
jedina garancija da vlast ne postavlja ljude na važna mjesta.
Stručni domaćini će iz sopstvenog
interesa za zaradom ocijeniti i procjeniti koje to poslovne aktivnosti donose
profit, odnosno šta se to može prodati na regionalnom i evropskom tržištu. Na
taj način privreda Republike Srpske fokusiraće se na one poslovne djelatnosti
koje objektivno mogu da prave pare, dok će sve ono što je nekonkurentno, trulo
i neuspješno po prirodi stvari da otpadne. U principu, riječ je o tome da se
naša ekonomija bazira na realnim potrebama tržišta, kao i svojoj konkurentnoj
moći da tržištu plasira proizvode, robu i usluge odgovarajućeg kvaliteta za
odgovarajuću cijenu. Država nije u stanju da na pravilan i isplativ način
organizuje taj proces, no tržište jeste, i zbog toga će država taj posao da
prepusti tržištu.
Trajno opredjeljenje Republike Srpske
mora postati otvorenost ka svim zemljama, ponajviše zemljama regiona i Evrope.
Srbija, Italija, Hrvatska, Austrija, Njemačka i Rusija su naši najznačajniji
ekonomski partneri i mi prema tim zemljama, kao i prema ostatku EU, moramo
uskladiti svoje proizvodne i izvozne aktivnosti, stvarajući pravnu regulativu
koja potpuno optimalizuje trgovinske veze sa tim zemljama. Republika Srpska
mora biti otvoreno društvu, društvo koje toleriše i promoviše nacionalne,
vjerske, kulturne i ostale različitosti. Samo tako ćemo postati poželjna
destinacija za privrednike i turiste iz različitih zemalja i samo tako ćemo
biti u stanju da dovučemo što više živog novca.
Politička nestabilnost, sukobi i
trzavice moraju postati prošlost. Mi ne smijemo sebi više dozvoliti da sami
učestvujemo u građenju sopstvenog lošeg imidža. Ako za dvije godine od
Republike Srpske napravimo sistem koji u institucionalnom, fiskalnom,
makroekonomskom i upravno-pravosudnom smislu predstavlja „moneymaker“-a i tako
privlači bogate ljude, politička situacija će se namjestiti sama od sebe,
odnosno niko više neće moći da osporava Republiku Srpsku u njenom dejtonskom
kapacitetu, prosto zato što to neće biti u interesu važnim i bogatim ljudima. S
druge strane, sveukupni napredak u Srpskoj ojačaće njene građane koji će u materijalnom
i kulturnom smislu biti daleko potentniji nego što je to danas slučaj, a to je
jedan od najvažnijih preduslova dugoročne stabilnosti i prosperiteta svake
zemlje.
Tim
autora Nove Srpske
