Koliko dugo postoji Atelje 14 i kako ste došli na ideju da se
okupite?
Atelje 14 je neformalno amatersko pozorište, dakle nismo zvanično
osnovani i registrovani već djelujemo kao neformalna grupa mladih ljudi
spremnih da rade ono što vole i ono što ih ispunjava. Ono što nas je sve
okupilo jeste upravo ta ljubav prema glumi. Shvatamo da nismo profesionalci i
da ovo nisu naši primarni pozivi u životu, ali je svakako jedna od oblasti
naših interesovanja kojoj se želimo i možemo posvetiti. Atelje 14 za datum svog
osnivanja uzima 11. 6. 2014. jer smo taj dan predstavu „Direktorov kabinet 2“ prvi put izveli javno pod imenom Atelje 14.
Ranije smo djelovali u okviru literarne sekcije Ekonomske škole Banjaluka i
odlično sarađivali sa našim profesorima i mentorima Oliverom Jovanović i
Velimirom Gatarićem koji su nam mnogo pomogli u našim nastojanjima da budemo
aktivni i van nastave. Većina naših članova je prošle školske godine završila
srednju školu, a kao poveznica naših života, interesovanja i naravno
prijateljstava rođen je Atelje kao simbol svega toga u jednome.
Koliko vas čini atelje i iz kojih "profesija"
dolazite?
Što se tiče naših članova, mi nemamo članske
karte, članarine i formalne uslove učlanjenja i slično. Atelje 14 radi sa svima
koji su spremni na odlično druženje, ali i da predstave raskoš svog talenta na
najbolji način. Interno smatramo za svog člana svaku osobu koja barem jednom sa
nama odradi neku predstavu. Dakle, nemamo stalan broj članova i nadamo se da će
pored ekipe koja je primarno tu iza imena Atelje 14 broj simpatizera i članova
rasti kako budemo više radili. Trenutno je Atelje sastavljen od 12 članova,
studenata i srednjoškolaca. Ako govorimo konkretno, dva člana su na ETF-u
(Milica Pavić i Alksandra Knežević) , tri na Filozofskom fakultetu (Tamara
Repajić, Marija Tomić i Tatjana Miljković), jedan na Pravnom (Biljana Šormaz)
jedan i na FPN-u (Miloš Kovačević). Tu su tri učenika Ekonomske škole (Vladimir
Vještica, Ognjen Popović i Andrej Janjuš), jedan Katoličkog školskog centra „Ivan Merc” (Ognjen Todorović) a jedan član
čeka sljedeću godinu da upiše montažu na Akademiji umjetnosti (Nikolina
Vuruna).
Čini mi
se da je ovo vaša prva predstava, ispravite me ako griješim. Ako ste ranije
radili predstave koje su to bile i s kojom temom?
„Direktorov
kabinet 2” jeste prva predstava koju radi Atelje 14 samostalno i pod tim
nazivom. Veliki dio prethodno nabrojane ekipe je djelovao, kao što je rečeno, u
Ekonomskoj školi u okviru literarne sekcije. Počeli smo 2012. godine sa izvođenjem
predstave „Direktorov
kabinet“ (prvi
dio), učestvovali aktivno svake godine u Svetosavskim školskim akademijama,
nastavili sa igrokazom „Šta je to
ljubav“ (pet izvođenja),
igrokazom „Nebo
povodom devet vijekova od rođenja Stefana Nemanje“, sa umjetničko-scenskim
nastupom „Gavrilo –
priča” koji je izvođena povodom 100 godina od Velikog rata i Sarajevskog
atentata premijerno u našoj školi, a nakon toga i na svečanosti zatvaranja
ovogodišnjeg Inosta Banjaluka. „Gavrilo –
priča“ jeste
nastup koji je nagrađen od strane Pedagoškog zavoda RS na konkursu povodom obilježavanja
stogodišnjice Velikog rata.
Na kraju smo priču završili sa premijerom „Direktorovog kabineta 2 – privatizacija“, 14.5.2014. i na taj
način se oprostili od srednje škole i zakoračili u novu avanturu pod imenom
Atelje 14. Evo nas danas ponovo pred publikom i imamo priliku da četvrti put
prikažemo čari direktorovog kabineta.
Na plakatu za predstavu "Direktorov
kabinet" vas ima 10. Da li vam je problem da se uskladite vremenski, da
radite zajedno i uopšte kako funkcioniše unutrašnja organizacija?
Kada
govorimo o našoj unutrašnjoj organizaciji moram priznati da je zaista teško
uklopiti i iskombinovati slobodno vrijeme svakog pojedinca sa probama i
terminima, ali gdje postoji volja postoji i način. Trenutno jesmo u problemu
jer nas je previše i snalazimo se kako znamo, ali ako uzmemo da npr. predstava
koju upravo radimo ima više likova nego što je glumaca, tačnije određeni glumci
tumače više uloga, onda i to dodatno daje težinu u realizaciji ovog posla.
Trenutno nam je najveći problem prostor za rad. Nemamo svoje prostorije, scenu i
uslove, a možemo i hoćemo da radimo. Kombinujemo termine sa drugim pozorištima
koja nam izlaze u susret koliko je u njihovoj moći. Trebali smo već krenuti sa
spremanjem nove predstave, ali nedostatak slobodnih termina u kombinaciji sa
veoma malo slobodnog vremena naših glumaca (zbog školskih i studentskih
obaveza) rezultira manjim zastojima. Nadamo se da će se naći način da se takva
situacija prevaziđe, ali treba nam zaista jaka podrška svih onih koji žele da
budu dio jedne lijepe priče. Za sada nam je cilj da u ovoj sezoni imamo dvije
premijere, kako naše školske obaveze ne bi trpjele, a za kasnije ćemo planirati
postepeno i polako u skladu sa našim mogućnostima. U planu nam je da ostvarimo
saradnju i sa gospodinom Kusturicom te da prikažemo nastup „Gavrilo – priča“ i u Andrićgradu naredne godine, a
svakako ćemo nastojati da pratimo i međunarodne festival i koristimo svaku
priliku koja nam se ukaže da radimo ono što volimo i da stvaramo zajedničke
uspomene.
Da li su neki od vas ranije imali iskustva u pozorištu?
Imamo nekoliko članova koji su aktivni u nekim
gradskim pozorištima, ali je većina ekipe bez prethodnog iskustva i to je
činjenica koja svjedoči o našem radu, jer bez iskustva, stručne podrške uspijevamo
da naše predstave realizujemo na najbolji mogući način. Mlada smo grupa, nije
naš značaj velik u ovome gradu, nismo se profilisali, ni mi, a ni naša publika,
ali sve su to stvari na kojima se planira raditi postepeno i sigurno u periodu
koji je pred nama. Bitno je napomenuti da smo posvećeni tome da uglavnom radimo
naše dramske komade, dakle tekstove koje piše neko od naših članova, ali i da
režiju radimo samostalno, što je u ovakvim uslovima i okruženju, bar ja tako
mislim, veliki plus za nas kao mlade nade ovoga grada i države.
Tema koju
obrađujete tiče se naše svakodnevice, vječitih političkih vođa i povodljivog
naroda. Šta je poruka koju želite da prenesete publici?
U svojoj osnovi predstava „Direktorov kabinet“ nosi dvije devize: ,,Jednom političar, uvijek
političar” i ,,Ovdje je sve moguće“. Najveći apsurd prikazuje se kroz oslobađanje bivšeg direktora
određenog javnog preduzeća od optužbi za pronevjeru državnog novca, ali i njegovo
postavljanje na funkciju glavnog tužioca. „Direktorov kabinet 2“ nastavak
je priče iz predstave „Direktorov
kabinet“. Ova dva
dijela čine jednu cjelinu, međutim koncept je sačinjen na taj način da se oba
komada mogu igrati i posmatrati zasebno I prenijeti zajedničko pitanje, a to je„Čak i kada pravda pobijedi, da li je
pravda zadovoljena?“
Boris
Maksimović
