Kada sam onomad, a bijaše to prije pet godina, napisao da je balinluk, kao forma najrigidnijeg sarajevskog (a i inače) malograđanstva "stvaranje i neprestano ponavljanje mita o svome merhametluku", ili da sarajevska kriminalizovana i dosadna politička i kulturna ‘elita’, paradira po komemoracijama žrtvama rata "baš kao da time vrši nekakav drevni ritual sapiranja grijeha nevinom krvlju", zauzvrat sam dobijao samo gunđanja i/ili, u posljednjem slučaju, kada sam kritikovao masovnu histeriju zbog crvenih, "srpskih" stolica uvezenih iz Stare Pazove za potrebe performativnog obilježavanja 20-godišnjice opsade Sarajeva, otkaz kolumne na vrlo prestižnom urbanom portalu.
Ovaj put je bilo drugačije. Ne samo zbog toga što se radilo o pukom Facebook statusu (a ne razrađenom tekstu), koji je, tu i tamo preneo pokoji portal i na koji je prosto suludo reagovati, ne samo zbog toga što se na taj status, izvrćući ga iz konteksta, osvrnulo neko piskaralo sa opskurnog i nebitnog islamističkog portala Saff (takve potjernice za nepodobnim ljudima su, već odavno, potpis njihovog ‘novinarstva’, a najnovija ‘žrtva’ im je Sarajevski rabin Eliezer Papo zbog ‘zločina’ držanja predavanja beogradskim studentima), već zbog reakcije tzv. širokih narodnih masa. U svojoj novinarskoj karijeri sam već navikao dobijati različite epitete i primati uvrede i prijetnje, ali se, do sada, nisam susreo sa tolikom količinom histeričnog gnjeva koji poziva na klanje, kopanje očiju i silovanje ženskih članova porodice.
Naročito me impresionirala "fotomontaža" iz iste radionice, na kojoj je moja fotografija i citat "Oh kako mrzim Sarajevo" smještena u ravan sa fotografijama i prigodnim citatima Radovana Karadžića ("Grad gori kao tamjan u crkvi…") i Gavrila Principa (sa njegovim, nikada izrečenim riječima kako bi volio zapaliti Sarajevo kao kutiju šibica). Nisam, ipak, zbog toga doživio neko naročito iznenađenje ili šok, budući da mi ništa što je ljudsko nije strano i da smatram da je egzaltacija bilo koga i bilo čega do stepena anđela, jednak oblik dehumanizacije, kao i satanizovanje. U tome leži ključni problem predodžbe većinskog Sarajeva o samome sebi i radi se, valjda, o glavnome razlogu nastanka famoznoga statusa. Sarajevo je, kao i svaka malograđanska sredina bigotna sredina, opsesivno, iracionalno i nepošteno netolerantna prema bilo kojoj ideji, mišljenju i predodžbi koji se razlikuju od njenih i, usprkos proklamovanoj toleranciji, vrlo netolerantna prema svima sa drugačijim uvjerenjima.
Sarajevo koje je spremno svima paliti "fašističke" šljage, prilično komotno nastupa kada je u pitanju prepisivanje vlastitog izmišljenog istorijskog identiteta iz fašističkih pamfleta za potpirivanje Holokausta. I onda nastane skandal kada se spomene "idiotizam" djela Alije Izetbegovića, kao da je neviđeni presedan idiotskim nazvati djelo u kojem se Pakistan naziva "generalnom probom uvođenja islamskog poretka u suvremenim uvjetima".
Cijeli tekst možete pronaći u štampanom izdanju Nedeljnika.
Izvor: Nedeljnik.rs
