U intervjuu za RSE Lenka Udovički, između ostalog, govori zašto je predstava ‘Antigona’ značajna za Zapadni Balkan budući da zemlje ovog područja još uvijek teško progovaraju o pitanju nestalih, te zbog čega ocjenjuje ‘sramnim i nemoćnim’ poteze Evrope na aktuelnu izbjegličke krizu.
RSE: Premijera ‘Antigone – 2.000 godina kasnije’ bila je 15. avgusta na Brionima. Potom ste odigrali osam repriza, a izvođenjem u stolariji Narodnog pozorišta Sarajevo ovaj teatarski komad zatvoriće ovogodišnji jubilarni 55. MESS (11. oktobar 2015.). Šta Vas je motivisalo da režirate Sofoklovu ‘Antigonu’?
Udovički: Ima ona rečenica koja kaže da čovjek kada bira šta će raditi u teatru mora poslušati, odnosno oslušnuti nalog vremena u kojem živi. Mislim da ovo nije moja originalna ideja, jer ako pogledate malo bolje, vidjećete da posljednjih godina mnogi teatri rade ‘Antigonu’, od Juliette Binoche, čiju sam ‘Antigonu’ gledala u Londonu, do raznih drugih. To se tako i dešava. Najedanput neki komad ili neku temu dramaturzi ili režiseri prepoznaju i privuče ih. Baš to čime se Sofoklo bavio u svojoj ‘Antigoni’, taj procep i sudar u društvu između pravde i prava, između muškog principa i ženskog principa, dakle tu ne mislim na muškarce i žene već na principe postojanja koje svi nosimo u sebi manje-više – nije razriješen svih ovih 2.500 godina i više, i zbog toga što živimo u vremenu iskopavanja masovnih grobnica gdje tolike sestre traže svoju braću.
Stoga, mislim da je taj problem vrlo povezan, u stvari, ista priča samo 2.000 godina kasnije, kao i problem sestre koja pokušava da sahrani svoga brata, a ne daju joj, a to je opet brat koji je ubio svog brata. Dakle, u borbi za vlast desila su se uzajamna bratoubistva. Mislim da kao civilizacija moramo da nađemo način da krenemo dalje. U suprotnom, ovaj sudar i konflikt će nas dovesti do uništenja.
RSE: Maločas ste na konferenciji za novinare rekli da Vaša verzija ‘Antigone’ tretira dvije priče koje se sjedinjuju u jednu.
Udovički: To su naizgled dvije Antigone, a zapravo je jedna Antigona, i to je jedna familija koja prolazi kroz sve ove vijekove. Mi smo se igrali sa vremenom i prostorom, jer smo svi na ovom svijetu jedna velika familija. U jednom trenutku smo se bavili i forenzikom i u jednom trenutku se kaže da je genetski DNK svih ljudi na ovoj planeti 99,7 posto identičan. Moje osjećanje je vrlo jako – da smo svi jedna familija koja prolazi kroz takve traume i agonije, od Sofoklovog doba, odnosno otkada je Sofoklo pisao o ovom problemu, a očigledno je problem trajao i duže.
RSE: Pojasnili ste da su tokom priprema ovog pozorišnog komada na Brionima glumci vodili Vas, a ne Vi njih. Kažite nam više.
Udovički: Imala sam jedan božanstven kreativni tim glumaca koji neprestano rade, koji promišljaju ideju i koncept, pitaju i propituju i mene i jedan drugoga, te koji svemu tome daju značajan doprinos. Teatar volim prije svega zato što je to kolektivni čin i proces. Nema pozorišta bez toga da čitava grupa na tome punim srcem radi, a to se u ovom projektu baš ostvarilo na divan način. Imala sam izuzetno dragocijene, kreativne, pametne i talentovane saradnike, a kada kažem saradnike mislim na kompletan kreativni tim. Da bih zaživjela ovakva saradnja prije svega treba imati jedno duboko povjerenje, uzajamno poštovanje i hrabrost. Upravo se sve ovo na ovom projektu desilo.
RSE: Kako kao režiserka i, konačno, intelektualka, komentarišete aktuelnu izbjegličku krizu? Može li ova tematika sutra poslužiti kao lajtmotiv za neku novu predstavu?
Udovički: Naravno, i to se već dešava. Ja sam prije dva dana bila na premijeri predstave ‘Hrvatska rapsodija’ u HNK Zajc u Rijeci koju je Sebastian Horvat radio sa ansamblom riječkog pozorišta. Nekoliko scena tog komada se toliko snažno odnosilo na ovu tragediju koju gledamo i koja se sve nas tiče bez obzira što su izbjeglice tek prije par dana ušle u Hrvatsku, ali osjećam i da su svi ovdje u Bosni Hercegovini svjesni i da prate situaciju.
Smatram da naročito ljude sa ovih prostora ova tematika itekako boli i dira zbog nedavnih iskustava. Isto tako, zastrašujuće je da se ta Evropa u koju svi toliko gledamo i koja se pravi toliko pametna i važna po mnogim pitanjima, zapravo, sramno i nemoćno raspada jer je vođena nekim sebičnim i sitnim prepucavanjima, te interesima, dok istovremeno gledamo na hiljade ljudi – neke divne ljude, familije, stari i mali svijet – kako prolaze stravične muke.
Izvor: RSE
