Upravo takvu jednu priču krije Sarajevo i njegovo naselje Švrakino Selo gdje je smještena časovničarska radnja u vlasništvu Lamije Saračević. Priča o tradiciji časovničarskog zanata u porodici Saračević seže još u davnu 1947. godinu kada je Lamijin djed Ahmet otvorio prvu radnju u svom rodnom Jajcu, sigurno ne sanjajući da će jednoga dana njegova unuka odlučiti preuzeti vođenjene ovim poslom i da će decenijama kasnije postati prava inspiracija mladim ženama. Ahmetu se 1969. pridružuje i sin Sabahudin, Lamijin otac, te zajedno nastavljaju da usavršavaju ovaj nadasve zanimljiv i zahtjevan posao.
Lamija je od malih nogu posmatrala svoga oca kako se bavi ovim zanatom pa je vrlo brzo znala gdje će je put odvesti nakon osnovne škole.Ističe kako je svoje zadaće znala u zanatskoj radnji raditi a kasnije su joj dopuštali da rasklapa i ponovno sastavlja satove, pa je ljubav naprosto bila neizbježna. Lamija kao jedina učenica upisuje i završava Srednju školu metalskih zanimanja, smjer urarstvo u Sarajevu te 2004. godine počinje i sama uz svoga oca u Sarajevu raditi. Danas je ona jedina žena časovničar u Sarajevu a vjerovatno i šire. U razgovoru za Frontal ova vedra i uvijek nasmijana mlada žena ističe koliko voli svoj posao i da ne bi mogla sebe zamisliti kako radi nešto drugo.
Da Lamija svoj poziv shvata veoma ozbiljno govori i činjenica da je svoje usavršavanje nastavila u Švedskoj, u servisu Rolexa, gdje je učila od najboljih i stekla neprocjenjivo iskustvo koje joj služi u svakodnevnom poslu. O svom pozivu govori u superlativu i jasno se vidi na njoj da uživa u onome što radi.
„U ovom poslu me oduševljava preciznost mehanizma, kako je nešto tako malo a da je napravljeno i dovedeno do savršenstva. U principu ovaj posao je poprilično težak jer zahtijeva veliku koncentraciju, preciznost i smirenost, što nekada i nemamo u toku dana“, ističe u razgovoru Lamija.
Lamija pri radu (Izvor: privatna arhiva)
Da ljudi imaju pogrešene predodžbe o zanatima i sama se nebrojeno puta susretala s tim. „Ljudi pogrešno gledaju na zanat. Misle da se zanat radi i ta škola završava samo ako niste u stanju upisati gimanziju ili drugu srednju, ali za ovaj posao treba logika, pamet i znanje koje realno ne možete imati ako niste spremni učiti, čitati i educirati se.“
Lamija ističe kako je njen poziv ispunjava i čini veoma sretnom tako da nekada radni dan od čak 12 sati i ne predstavlja veliki problem iako zna biti naporan. Kaže kako joj dolaze ljudi sa svih strana i donose satove na popravku koja se nekada završi za 5 minuta a nekada traje i nekoliko sati. Cijene, naglašava, zavise od popravke koja je potrebna da se uradi.
Priča nam da nije ostala pošteđena tipičnih sereotipa kako je poziv kojim se bavi tipično muški. „Ma naravno i dan danas se zna to desiti. Znalo je biti situacija da ljudi dođu u radnju i pitaju ima li neko da tu radi, ali eto navikne se čovjek na sve. Mada trebaju znati da i žene mogu dobro popraviti sat kao i muškarci. Nekada mi je to smetalo na samim počecima, ali sada se već ne obazirem na to.“ Na kraju našeg inspirativnog i zanimljivog razgovora Lamija dodaje da ako ljudima smeta što je žensko neka traže muškog majstora. Uvjereni smo kako nikome ko jednom kroči u njenu časovničarsku radnju neće pasti na pamet tražiti muškog majstora kada vidi s kojom ljubavlju ova mlada žena priča o svom poslu i kojom spretnošću ga obavlja.
Frontal/Toni Sarajlić
