Na nedavno zimsko popodne, nekoliko desetina stanovnika Duisburger Strassea u Berlinu okupilo se na komemoraciji koja se održava za ljude u njihovoj ulici koji su nastradali u holokaustu. Volkeru Spitzenbergeru, koji je ovdje živio od 2010. godine sa suprugom, priče o lokalnom stanovništvom koje su ubili nacisti bili su zastrašujući podsjetnik na zločine iz prošlosti – ali ništa više nego kada je organizator spomenuo Manfreda Hirscha, dječaka koji je deportovan sa četiri godine iz kuće broj 18, piše Gardijan.
"To je naša kuća", reče Spitzenberger, sa teškim uzdahom.
Spomenici sjećanja su sveprisutni u Berlinu. Grad ima najmanje 20 spomenika žrtvama holokausta, od kojih je najveći ogromni Memorijalni centar Evrope posvećen ubijenim Jevrejima od 19.000 metara kvadratnih.
Ali spomen za Hirscha je drugačije zamišljen. Malo manji od 10 cm, mali mesing kamen, ugrađen direktno pod nogama, u kaldrmi ulice.
Poznat kao "Stolperstein" ili "kamen spoticanja", sada postoji više od 70.000 takvih memorijalnih blokova položenih u više od 1.200 gradova širom Evrope i Rusije.
Kamenje predstavlja novu viziju urbanog sjećanja. Ako Eisenmanov veliki spomenik, postavljen u vladinom srcu Berlina, naglašava obim i političku krivicu holokausta, "Stolperstein" se fokusira na individualne tragedije.
Natpis na svakom kamenu počinje „Ovdje je živio“, nakon čega slijedi ime žrtve, datum rođenja i sudbina: interniranje, egzil ili, u velikoj većini slučajeva, deportacija i ubistvo.
Zajedno, "Stolperstein" sada čine najveći decentralizovani spomenik na svijetu.
Ideju je prvi put osmislio umjetnik Gunter Demnig u Kölnu 1992. godine u sklopu inicijative koja obilježava žrtve holokausta Roma i Sinta. Prvi Berlinski "Stolperstein" instalirao je četiri godine kasnije.
On je sada položio preko 70.000 kamenčića, lično nadgledajući tekst i instalaciju svakog od njih. Zadatak ga drži na putu 300 dana u godini.
"Čovjek se samo zaboravlja kada se njegovo ime zaboravi “, često kaže, navodeći Talmud.
Danas "Stolperstein" postoji na 20 jezika i u 24 zemlje. U 2017. godini, škola Pestalozzi u Buenos Airesu postala je prva lokacija izvan Evrope koja je bila domaćin takvom jednom kamenu spoticanja, u čast stotinama njemačke djece koja su pronašla utočište u egzilu.
Za razliku od nekih drugih spomenika koji se fokusiraju na određene progonjene grupe, "Stoleprstein" odaje čast svim žrtvama nacističkog režima. 70.000-ti "Stolperstein" je položen za Willy Zimmerer-a, njemačkog čovjeka sa smetnjama u razvoju ubijenog u psihijatrijskoj bolnici Hadamar izvan Frankfurta.
"Komad metala u zemlji nije dostojanstveno"
Međutim, instalaciju kamena spoticanja ne odobravaju baš svi.
Charlotte Knobloch, šefica jevrejske zajednice u Minhenu i Bavarskoj, snažno se protivila projektu. Knobloch, koja je preživjela holokaust skrivajući se sa hrišćanskom porodicom, smatra da je postavljanje "Stoleprstein-a" pod nogama neprihvatljivo.
“Moje je čvrsto uvjerenje da trebamo učiniti sve što je u našoj moći kako bi se osiguralo da se dostojanstveno čuva sjećanje na žrtve”, rekla je ona.
"Za mene, spoticanje o komad metala u zemlji je sve samo ne dostojanstveno."
U kontroverznom potezu, "Stolperstein" je zabranjen u gradskom vijeću u Minhenu 2004. Odluka je potvrđena 2015. godine, uprkos tome što je više od 100.000 ljudi potpisalo peticiju u korist njih.
Za Michaela Friedrichs-Friedländer (69), majstora koji pravi "Stolperstein", kritika projekta je neopravdana. "Ne mogu da zamislim bolji oblik sjećanja", kaže on. "Ako želite da čitate kamen, morate se pokloniti žrtvi."
U svojoj maloj garaži u sjeveroistočnom predgrađu Berlina, Friedrichs-Friedländer gravira svaki kamen rukom, slovo po slovo, čekićem i ručnim metalnim dijelovima za stampanje. Radi uglavnom sam i u tišini, šest dana i najmanje 50 sati nedjeljno. Ukupno je izgravirao više od 63.000 Stolpersteina.
"Da bi pokazali poštovanje prema žrtvama, to mora biti učinjeno ručno", kaže on tokom kratke pauze za cigarete. „Holokaust je bio tako sistematičan. Ono što su izmislili kao sredstvo masovnog klanja, bilo je manje ili više automatizovano. Mi ne želimo ništa slično. "
Posao može biti poražavajući, kao što je vrijeme kada je upisao 34 Stolpersteine kako bi bio smješten ispred bivšeg jevrejskog sirotišta u Hamburgu. Ali Friedrichs-Friedländer se osjeća primoranim da nastavi ono što on smatra moralnim i političkim imperativom, tim više što se suočava s uzlaznom desnicom u Njemačkoj i Evropi.
„Osjećam odgovornost“, kaže Friedrichs-Friedländer. "Kada znate istoriju i vidite šta se danas dešava, postoji toliko paralela."
Izvor: theguardian
