Neki dan je Banjaluku posjetio Lordan Zafranović i pored svih ostalih obaveza našao je vremana za razgovor s građanima u Kući Milanovića. Ništa neobično, jer Lordan Zafranović ima mnogo toga da kaže, samo ko hoće da sluša.
Naravno da sam otišao da čujemo šta Zafranović ima reći, pogotovo ako znamo da su njegovi svjetonazori prilično neobični za vrijednosti koje podržava Republika Srpska i ljudi koji upravljaju ovom gradskom institucijom (nacionalizam, Tribunal u Hagu, genocidi, heroji i sl.)
Zafranović je u ovom trenutki IN u Republici Srpskoj zbog toga što je snimio film „Djeca Kozare/Zlatni rez 42“ o ustaškim zločinima nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Pošto „Dara iz Jasenovca“ nije u potpunosti opravdala srpska očekivanja, sada je Zafranović srpska uzdanica koja će najbolje dočarati zločine koji su se dešavali nad Srbima u Drugom svjetskom ratu.
I razgovor se najviše vodio o tome.
Ljudi su se režiseru zahvaljivali što snima film o ustaškim zločinima. Navodili da su potomci ustaških žrtava, da se o Jasenovcu nije govorilo koliko je trebalo i sl. S druge strane Zafranović je pričao svoje „dogodovštine“ iz 90-ih kako je morao da bježi iz Hrvatske, jer se nekima nisu sviđali filmovi koje je snimao i ne samo da je morao da spasava svoju glavu, već i svoje filmove. Bila je anegdota o Slobodnau Praljku, a obećao je da neće skraćivati film „Djeca Kozare/Zlatni rez 42“ koji traje oko četiri sata. Na kraju je kazao da će nastojati da premijera filma bude u Banjaluci.
Vidjećamo. Govorio je on i o univerzalnom zlu, koje „čuči“ u svakom od nas, ali se to nije baš primilo u publici.
Ali ima nešto drugo, meni mnogo zanimljivije, a to je publika.
Za vrijeme razgovora s Zafranovićem nije bilo osobe u prostoriji koja nije saosjećala s ustaškim žrtvama i osudila zločine nad nedužnim ljudima u Jasenovcu i drugim stratištima u NDH.
Ipak, ni ljudi koji rukovode Kućom Milanovića, ni oni koji određuju program te kuće, kao ni najveći broj posjetilaca ovog razgovora, nisu imali nikakav problem što na ulaznim vratima te zgrade stoji ploča koja nas obavještava da su u njoj 1936. godine rodio Nikola Koljević.
Naravno, ta tabla nije postavljena zbog toga što je bio jedan od vodećih šekspirologa u bivšoj Jugoslaviji, već zato što je bio najbliži saradnik dvoje Srba osuđenih za ratne zločine, genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja rata u Bosni i Hercegovini.
To je nešto drugo, a ti Puhalo ne jedi g….!!!
Preuzeto sa blogger.ba
