U Drugoj glavi „Krivičnog zakona BiH“ član 6 govori o svrsi krivično pravnih sankcija i u njemu se kaže:
Svrha krivičnopravnih sankcija je:
- a) zaštita društva od činjenja krivičnih djela preventivnim uticajem na druge da poštuju pravni sistem i ne počine krivična djela te sprečavanjem počinioca da počini krivična djela kao i podsticanje njegovog prevaspitanja;
- b) zaštita i satisfakcija žrtve krivičnog djela.
Jednostavno rečeno ponašanje neke osobe ćemo sankcionisati da bi poslali poruku drugima da je to ponašanje nedozvoljeno, da kaznimo počinioca, da ga prevaspitamo i žrtve tog ponašanja zaštitimo i pružimo im pravnu zadovoljštinu.
Praktično to znači, osim kažnjavanja mi nastojimo osobu da prevaspitamo, da shvati gdje je griješila da ne bi ponavljala to djelo.
Ako je to tako, onda to „ne pije vode“ kod najvećeg broja ratnih zločinaca, barem kod nas u Republici Srpskoj.
Najnoviji primjer je „aktivizam“ presuđenog ratnog zločinca iz Prijedora Aleksandra Knjeginića, koji je krenuo da skuplja potpise protiv „Dana bijelih traka“ apelujući da „da odstranimo kancerogeno tkivo koje svakim danom, pred našim očima, raste i postaje sve veće i veće.“
Kao što vidimo na Aleksandra nije uticala kazna, daleko od toga da je prevaspitan i da saosjeća sa žrtvama.
Problem nije Aleksandar, problem je mnogo veći i ozbiljniji, jer društvo u Republici Srpskoj ne samo da ne osuđuje ratne zločin(c)e već možemo reći i da ih slavi i poštuje.
Sjetimo se samo kako smo na Palama dočekali Momčila Krajišnika, nekon što je izašao iz zatvora. Istina, doček je organizovao SDS, toliko o opoziciji, ali ni drugima nije bilo mrsko to vidjeti.
Ne možemo zaboraviti ni dodjelu plaketa „istaknutim pojedincima“ Karadžiću, Plavšićki i opet Krajišniku u okviru obilježavanja 25. godišnjice rada Narodne skupštine Republike Srpske.
Na kraju krajeva građani Šamca mogli su onomad glasati na lokalnim izborima za kandidata SDS-a Blagoja Simića, kome je Haški tribunal svojevremeno izrekao presudu od 15 godina zatvora, kao i kandidata Socijalističke partije Republike Srpske Simu Zarića, osuđenog na šest godina zatvora. Na listama za Opštinsko vijeće Zvornika nalazilo se Branko Grujić osuđivan u Srbiji za ratne zločine.
Mogli bi navesti još primjera koliko hoćete, ali nema potrebe za tim.
Sasvim je jasno da je ratni zločin integrisan u sistem vrijednosti Republike Srpske i možemo reći da se to cijeni kao vrhunska žrtva koju pojedinac podnio zbog interesa Republike Srpske i srpskog naroda.
Zbog toga odsustvo stida kod ratnog zločinca je nešto sasvim normalno, a ne bih isključio postojanje ponosa kod istih, što kao rezultat ima njihovo uvažavanje u društvu i lokalnoj sredini. Kao rezultat toga imamo i odsustvo empatije za žrtve, jer zločinci su ti koji nam interpretiraju istoriju, kako oni smatraju da treba.
Što bi danas rekli „Samo postistina Srbina spasava.“
Kada društvo poštuje zločin i zločinca, kada izvrće činjenice da bi opravdalo njihove zločine, kada ne poštuje žrtve, onda ovakva ponašanja osuđenih ratnih zločinaca postaju sasvim normalna i prihvatljiva.
P.S. U Srbiji ratni zločinci su postali ugledni analitičari kod Marića i nema dana kada neki od njih ne tumače nam prošlost i sadašnjost, a sve zbog „svijetle budućnosti“.
P.P.S. Sa dolaskom Trampa na vlast u Americi, ovo postaje i sve normalnije u svijetu.
Preuzeto sa blogger.ba
